Od dijagnoze dijabetesa do dvostrukog Grand Slama (u 41. pokušaju): kako je Zverev postao broj jedan

Ovaj 29-godišnjak, porijeklom, jasno, Rus, odrastao je, ovog puta zaista nije fraza u teniskoj obitelji, jer su i otac Aleksandar i majka Irina i brat Miša bili također tenisači. Svoj iznimni talent dokazivao je još u mlađim kategorijama, počevši od trijumfa na juniorskom Australian Openu 2014. godine.

U svojoj sjajnoj, seniorskoj karijeri, osvojio je 26 naslova na ATP turnirima, još dva ATP Finalsa, plus olimpijsko zlato u Tokiju 2021. godine. Igrajući, jasno, za Njemačku, jer je njegova obitelj emigrirala davno prije iz Moskve, pa se Saša rodio tamo, štoviše, među njegovim nadimcima i opisima najčešće se koristi – div iz Hamburga, u doslovnom smislu, visok je naime 198 cm. Uostalom, sam je rekao da mu je košarka druga najveća ljubav i kako bi se sigurno bavio tim sportom da ga upravo ta obiteljska tradicija nije povukla na drugu stranu (vatreni je navijač Miami Heata, stoga i ne čudi kako je njegov dječački idol bio Dwyane Wade).

Uglavnom, Zverev je, vidite i po brojkama trofeja, već desetljeće član teniske kreme i pravi pobjednik, kojeg je pritom pratilo jedno prokletstvo. Jer, mali je broj osvajača tolikog broja naslova kojima baš nikada nije uspjelo domoći se jednog Grand Slama. Izgledalo je sve kao neka vrsta sportskog prokletstva, pogotovo kad podsjetimo na finale US Opena 2020. godine, kad je prokockao 2:0 u setovima protiv Dominica Thiema ili pak, dvije sezone kasnije, polufinale Roland Garrosa, gdje je zaustavljen teškom ozljedom gležnja…

Kako život, a i sport, jasno, pišu romane, Zverev će svoju 2026. godinu obilježiti zlatnim slovima, jer je uzeo trofeje upravo na ta dva turnira, u Parizu i New Yorku. A nedavno je, čak i prije Mastersa u pariškom Bercyju i ATP Finalsa u Torinu matematički osigurao broj jedan ranking na kraju sezone. Time je postavio još jedan primat: na dan završetka sezone, 23. studenoga, Zverev će imati 29 godina i 214 dana: nikada ranije jedan toliko star tenisač nije po prvi put u karijeri ostvario taj domet.

Kako živimo u vremenu ignorantskog neznanja, relativizacije bilo čega, površnosti, dobu "dnovinarstva" u kojem svatko može postati komentator i opinion maker pod uvjetom da zna koristiti Word, Wikipediju i ChatGPT (ili bar nešto od toga), uz cijelu ovu priču vući će se neminovne mudrosti sveznalica (a zapravo neznalica) kako Zverev "nikada ovo ne bi uspio da se vremenski nije poklopilo sa ozljedama i pauzama Carlosa Alcaraza i Jannika Sinnera, te neminovnim zalaskom karijere Novaka Đokovića".

Prava slika je, dakako, potpuno drugačije, ne samo zbog činjenice da je podcjenjivanje bilo čijeg i bilo kog uspjeha stvar elementarne pristojnosti i sportske kulture. Jer, da krenemo u srž, Zverev je postao veliki, epski pobjednik i šampion puno ranije nego je uopće osvojio bilo koji od svojih, toliko brojnih trofeja. Njegova najveća pobjeda, uostalom, uopće i nije ostvarena u pravokutniku s mrežom.

Jer, poanta bajke o Zverevu vremenski seže dublje u prošlost, kad mu je kao 4-godišnjaku dijagnosticiran dijabetes tipa 1, sa kojim se bori otkad zna za sebe, te tijekom mečeva sebi daje injekcije inzulina. Upravo kad je osvojio Roland Garros o tome je govorio na centru pariškog terena, kazavši:

"Želim zahvaliti osobi koja nikada ne gleda niti jedan moj meč, a koja je najvažnija u mom životu. Kada tvom 4-godišnjem sinu liječnici dijagnosticiraju ovu bolest i kažu kako će se u svom življenju moći baviti sportu u vrlo limitiranom opsegu, moraš biti nevjerojatno jaka osoba da im odgovoriš moj sin će u životu biti ono što sam odluči. Bude li htio postati tenisač postat će tenisač, bude li njegov izbor nešto drugo, bit će drugo. Ali, ova bolest neće presuditi njegov put."

Tako je Saša govorio o majci Irini, posvetivši joj taj, toliko simbolični uspjeh u Gradu svjetlosti, trofej koji je neusporedivo veći o svih suhoparnih statistika, brojki i rubrike „Honours“. Dugo vremena Zverev ništa nije govorio o svom toliko teškom i zahtjevnom putu, sve dok nije osnovao svoju Fondaciju za pomoć oboljelima od dijabetesa.

U svom teniskom odrastanju Zverev je kao svog uzora odabrao, lako je pogoditi – Rogera Federera. Kasnije će kazati kako je poseban užitak kako mu je njegov uzor postao najprije savjetnik, mentor, a potom i rival na terenu. Zahvaljujući svojoj staturi, moćni, eksplozivni servis, kao i bekhend, Saši su postala glavna oružja, makar bi – logično – bilo reduktivno njegove kvalitete svoditi na samo ta dva segmenta.

"Svaki put kad izađem na teren, igram istovremeno dva meča. Onaj sa protivnikom na terenu i drugi, često još teži, sa protivnikom u sebi. Nekad je to jednostavno, samo odlučpiti kad popiti čašu vode, kad uzeti energetski gel ili ubrizgati injekciju. Stoga su za mene jednako važni i sam ogled na terenu, kao i zamjena strana, u kojoj moram svoj organizam osposobiti za nastavak susreta", ispričao je Saša.

Uglavnom, ovo je sportska priča o kojoj bi vrijedilo napisati roman ili snimiti film. I dokaz kako iza sportskih trijumfa stoji mnogo, ponekad skrivenih detalja, koje u prijenosima ne možemo niti vidjeti niti shvatiti. Zato i jest Zverev – veliki šampion! Potpuno neovisno o tome koliko će se dugo zadržati kao broj jedan ili još obogatiti svoju riznicu trofeja.