Prokletstvo Manchester Uniteda: Kako se 'Teatar snova' Old Trafford pretvorio u noćnu moru?

Manchester United (barem dosad) ne spada u ovu vrlo posebnu klasu, uostalom, Crvene vragove nitko nije službeno poslao u pakao, ali recentna povijest počinje mirisati na sličnu priču. Još ranije, dugo je padala prašina na vitrinu u trofejnoj dvorani Old Trafforda, od odlaska čuvene generacije Matta Busbyja, zrakoplovne nesreće u Münchenu u kojoj je poginulo osam prvotimaca veličanstvene generacije, a United pao u sivilo proječnosti. Usred tog posta, eto čak se i mi sjećamo, velikan je gostovao na Poljudu 1980. godine i izgubio s 0:6…

Agonija nekadašnjeg velikana trajala je (pre)dugo, sve dok iz Škotske nije stigao tvorac čuda zvanog Aberdeen, punim imenom Alex Chapman Ferguson. Tad još bez titule Sir, koju će zaslužiti u svojih 27 godina na klupi, u kojima je osvojio 13 naslova prvaka, pet FA kupova, četiri Liga kupa, dvije Lige prvaka, te po jedan Kup pobjednika kupova, Superkup UEFA, Interkontinentalni kup.

No, kako svemu dođe kraj, te 2013. godine Sir Alex se odlučio povući, ne znajući naravno da je time završena ne samo njegova era, nego i slavno razdoblje povijestu Uniteda, a uslijediti godine i godine svojevrsnog prokletstva i – skoro kao u kafkijanskom Procesu – pretvaranje superiornih pobjednika u malinkonične (nekad i patetične) luzere.

DAVID NIJE GOLIJAT

Kronologija jednog sunovrata - možda jest malo preteška riječ - počinje upravo sa čovjekom kojeg je sam Fergie tipovao kao svog nasljednika pa mu je čak i nadjenut nadimak The Chosen One (Izabrani). Naravno, ne vjerujemo da je na odabir utjecalo to što je Škot David Moyes sunarodnjak svog prethodnika, no pokazat će se da je bio prvi u nizu totalnih promašaja. Potpisavši ugovor na šest godina, izgorio je u samo desetak mjeseci, iza njega je ostala pustoš i bogata zbirka negativnih rekorda.

LOUIS ZA OTPIS

Ali, kako se kaže u filmu "centrala može pogriješiti jednom, ali…" i tako je kao siguran adut angažiran slavni Louis van Gaal, otac posljednje velike generacije Ajaxa, strogi nizozemski pragmatik, a uz to mu je i složena sjajna ekipa sa basnoslovnim pojačanjima na čelu s Angelom Di Marijom. Međutim, umjesto atrakcije i pobjeda, opet je uslijedila agonija, istina, osvojen je FA Kup, ali totalni debakl u Premiershipu koštao ga je smjene nakon dvije sezone.

JOSE, PREVIŠE NERVOZE

Treća je po svemu morala biti sreća, pogotovo kad znamo da je sljedeći u nizu bio – The Special One, te 2016. godine neprikosnoveni broj jedan trenerske kaste. Jose Mourinho gdje god je stigao, osvajao je trofeje. Istini za volju, napravio je to i u Unitedu sa Europskom ligom kad je u finalu nadmašio Ajax, plus jedan Liga kup. Ipak, premalo je to za klub naviknut na dominaciju u Premiershipu i ključne uloge u Ligi prvaka. Uz to, Mourinhu je nakon dvije sezone presudio raskol u svlačionici, kao što je nešto ranije pukao u Realu u obračunu s Casillasom, ovdje se sve slomilo preko sukoba s Paulom Pogbom, plaćenog rekordnih 100 milijuna eura Juventusu, a pokazat će se kao promašena investicija u svakom aspektu.

OLE, PORAZI BOLE

Kad nisu uspjeli ni Moyes, ni Van Gaal ni Mourinho, tko bi onda uopće mogao? Nitko nego heroj slavnog finala Lige prvaka iz 1999., epskog trijumfa nad Bayernom. Ole Gunnar Solskjaer uz to je imao i startnu prednost kao nedodirljivi totem navijača, jedan od simbola onog pobjedničkog Uniteda. Ali i Norvežanina je progutala crna rupa, potpuno se pogubio u bespućima svojih taktičkih lutanja, povratak Cristiana Ronalda pokazao se kao još jedan strateški promašaj. U tri godine Ole nije napravio ništa. Osim štete.

HAG, KOJI TI JE VRAG

Peti čovjek ponovo je stigao iz Nizozemske, Erik ten Hag pojavio se sa legitimacijom vrhunskog znalca i pobjednika, a i njegov Ajax igrao je nogomet za sladokusce. Sve što je uspio, bilo je prekid 6-godišnjeg trofejnog posta osvajanjem jednog Liga kupa, koje ipak ima tek trećerazredni značaj. Sve ostalo bilo je – agonija, besciljno lutanje od neuspjeha do neuspjeha, totalni kaos i (tad) najgori plasman u eri Premiershipa.

AMORIM I GUBITNIČKI TIM

Posljednja velika žrtva Old Trafforda također se pojavila – i to usred sezone – kao pravi Mesija, scenarist i režiser sjajnog Sportinga koji je prekinuo dvovlašće Benfice i Porta u domovini. Simbolično, od Lisabona se oprostio na zaista sugestivan način: trijumfom od 4:1 protiv Guardiolinog Manchester Cityja u Ligi prvaka, ljepšu prezentaciju ne biste složili ni u najboljoj verziji Power Pointa. U sezoni i pol na nekadašnjem Teatru snova koji se pretvorio u pozornicu noćnih mora, pridružio se impresivnom popisu velikih trenera koje je pregazilo prokletstvo post-Ferguson ere, uspio je čak izgubiti i finale Europske lige od Tottenhama, što je ipak malo previše za apsorbirati.

I tako se United vratio svojima te je kao novo rješenje instaliran Michael Carrick, najprije privremeno, a kad je uspio Crvene vragove dotegliti do Lige prvaka, dobio je nagradu, novi mandat. Pritom su mu ovog ljeta dovedena skupa pojačanja kao Baleba, Andrey Santos, Youri Tielemans. No, stari refren ponovo se zavrtio, United (opet) izgleda dešperatno nemoćno, beznadno, uostalom, dovoljno se sjetiti debija i Jakirovićeve lekcije u Hullu.

I tako smo doplovili do ovog Super Sundaya (17:30), u kojem će Carrick i United na Old Traffordu dočekati još jedan derbi sa Cityjem, koji im je odavno oteo primat i u vlastitom gradu, da ne idemo u šire zemljopisne pojmove. Pitanje se, logično, samo nameće: ima li kraja depresiji Uniteda, ne samo u lokalnom rivalitetu, nego i Premiershipu? Procijenite sami, mi bismo onako brutalno rekli – nema. Pa i ako pobijede Građane, ništa se bitnog neće promijeniti.