Večer u kojoj Alvarez napada Barcelonu: od Modrića do Kanea, priča o propalim (ili odgođenim) top transferima

Od svih tradicionalnih ljetnih sapunica koje redovito pratimo u mjesecima mercata, prava drama odvijala se oko argentinske Arane (Pauka), kako je nadimak napadača Colchonerosa. Sve je započelo još ranije, u svibnju, kad je Alvarez izjavio da mu je životni san prijeći u Barcelonu, iz sasvim logičnog razloga, navući dres svog kapetana i idola Lea Messija. Tako su Katalonci poslali u Madrid ponudu od 100 milijuna eura za odštetu, kako bi time nadomjestili odlazak Lewandowskog. Međutim, uslijedio je (očekivani) bijesni odgovor Atletica, koji je podigao letvicu na 160 milijuna, što je bio mudar potez, znajući das zbog financijskog Fair Playa Blaugrana to – ne mogu platiti.

Ipak, Barcelona je nastavila igrati visoki presing, nuđena je i razmjena igrača, na što je Atletico izgubio strpljenje, optužio Barcu za nepoštovanje i prljave zakulisne igre, a na svojim društvenim mrežama objavljivao i foto-montaže Laminea Yamala u svom dresu, s porukama kako ga namjeravaju angažirati (jasno, bio je to čisti cinizam).

Tako se trakavica odužila do samog kraja prijelaznog roka. Epilog: Barcelona je dovela Gabriela Jesusa, a zapravo najčešće igra u formaciji s lažnom devetkom, a uz Laminea ulog prvog golgetera preuzeo je nevjerojatni Brazilac Raphinha te trpa mreže na putu novih rekordnih brojki. Ukratko, pokazalo se da im Alvarez zapravo – uopće nije bio potreban.

U svemu tome, Pauk je ostao zapleten u vlastitoj mreži, te od početka sezone doživljavao brutalne uvrede od navijača Atletica, koji su ga pratili koncertima pogrda i zvižduka u ono malo minutaže koje je dobivao od trenera Simeonea, zapravo ključnog lika u ovoj groteski, jer upravo je on doslovno zabranio prodaju i prisilio sunarodnjaka da ostane u Madridu. Sve ima, uvjetno rečeno, ne tako loš rasplet, Alvarez se, nakon svojih dubokih depresija (navodno je čak razmišljao o završetku karijere) pomirio sa sudbinom, čak i ispričao, počeo je nešto i igrati te je nedavno svojim prvim pogotkom u sezoni osigurao vrijedan bod Lige prvaka u Stuttgartu.

Podsjetimo pritom da Alvarezu ovo nije bio prvi put da napravi šokantni transfer, isto je već izveo (ali uspješno) kad je otišao iz Manchester Cityja u Atletico, objasnivši to brigom oko svoje minutaže, jer je tad u grad upravo stigao izvjesni Erling Haaland…

Tako će ove nedjelje sva svjetla pozornice Metropolitana biti usmjerena prema njemu, u (mogućem) nastupu protiv svog nesuđenog kluba, makar je vrlo lako pretpostaviti da je njegova selidba pod Montjuic zapravo samo odgođena do ljeta 2027. godine, u Barceloni ga čeka crveni tapet. No, podsjetimo: ugovor za Atletico ne ističe tad, nego tek 2030. godine, a trenutno po Transfermarktu vrijedi 110 milijuna eura…

Slučaj Alvarez, koliko god bio (u sportskom smislu) dramatičan, naravno, nije jedini takav primjer, u recentnoj prošlosti bilo je niz asova sa sličnim problemima i aferama. Najpoznatiji su slučajevi, pogađate iz – Premiershipa, a kao prva asocijacija neizbježno se javlja slučaj Steven Gerrard. Koji je još puno uzbudljiviji nego ovaj s Alvarezom, jer riječ je o totemu, idolu i domaćem dečku, simbolu Liverpoola, koj je (nije fraza) od malih nogu bio vatreni fan svog omiljenog kluba. Da sve bude još nevjerojatnije, Gerrard je želio napustiti Redse na samom vrhuncu slave, 2005. godine, neposredno nakon što je bio jedan od heroja onog povijesnog finala Lige prvaka u Istanbulu, u kojem su nadoknadili 0:3 sa poluvremena protiv Milana. Samo mjesec nakon toga, zatražio je od kluba da mu dozvoli odlazak u Chelsea za tada rekordnih 35 milijuna funti koliko je nudio Roman Abramovič. To je, suvišno je isticati, izazvalo neviđeni revolt navijača, koji su masovno palili njegove dresove, dobivao je stotine poruka prijetnji. On sam je u svojoj autobiografiji priznao da je tad "gutao paracetamole kao bombončiće Smarties…" Za razliku od Alvareza, ova drama trajala je samo par dana, Gerard se predao, ispričao i potpisao novi ugovor za Liverpool.

Par godina kasnije, ista predstava odigravala se na drugoj sceni, u Munchenu, gdje je Franck Ribery, u svom stilu, bez dlake na jeziku rekao: Idem u Real ili prekidam karijeru, nema treće opcije. No, koliko go bio prgav, naletio je na pravi zid u Bayernu, a direktor Uli Hoeness nije popustio, rekavši "može Real ponuditi i 100 milijuna, svejedno je." Uz to je zaprijetio Francuzu da ako se ne opameti završit će na tribinama, pa je ovaj shvatio da je… vrag odnio šalu, ostao u bavarskom divu, te je i danas u galeriji velikana najvećeg njemačkog kluba.

Zanimljivo, čak dva slična primjera zbila su se u istom klubu na Otoku i to s – istim gazdom, Danielom Levyjem. A prvi se odnosi na nikog drugog nego – našeg Luku Modrića, koji je 2011. godine sve dogovorio s Chelseajem, navodno je i postojao usmeni dogovor vlasnika Tottenhama i londonskog kluba. No, Levy se valjda predomislio, kazavši da će svaku ponudu gradskog rivala baciti u koš bez da je i pročita, kolika god bila ponuđena odšeteta. Kako se ono kaže nikada ne znate zašto je to dobro, pa je Luka ostao još sezonu u Spursima, a potom, umjesto na Stamford Bridge prešao na Bernabeu i sve dalje je – legenda…

Točno desetljeće kasnije, opet je Levy bio u istoj ulozi. Ovog puta zakuhalo se oko – Harryja Kanea, kojem je dozlogrdilo biti as u momčadi koja nikada nije osvojila ništa, te je dogovorio prijelaz u Manchester City za 100 milijuna funti, računajući kako će svojim golovima konačno doći do nekog trofeja. Štoviše, nije se pojavio ni na prozivci ni prvim treninzima, ali ponovo je Levy reagirao isto kao i s Modrićem, nije bilo drugog izlaza nego je fantastični engleski napadač odustao, još se posuo pepelom rekavši da je sto posto fokusiran na Tottenham. Tako je i bilo još par sezona, da bi konačno uspio odletjeti u Bayern i tamo napokon osjetiti slasti podizanja trofeja.

Vrlo slične su i priče još dvojice aktualnih velikana. Kylian Mbappe je svojedobno odbio potpisati novi ugovor sa PSG-om, već je imao sve riješeno za odlazak u Real, koji je katarskim šeicima ponudio – 180 milijuna eura. Ali, kako je za njih i to cijena – sitnica, glatko su odbili, Mbappe je odustao, a Florentino Perez objasnio da su ključnu ulogu imali politički pritisci, te je glavom i bradom transfer stopirao – Emanuel Macron! No, bila je to samo odgoda neminovnog, 12 mjeseci kasnije je francuski as ipak otišao u Madrid. A isto kao i Mbappe, puno ranije (2008.), Cristiano Ronaldo je također odlučio svoju sreću pronaći u Realu. I to nakon što je sa Manchester Unitedom osvojio Ligu prvaka, ali dodavši da se na Old Traffordu osjeća kao rob. No, tad je United bio još ozbiljan klub, a sir Alex Ferguson izrekao povijesnu rečenicu "ne bih tom virusu (Realu op.a.) prodao ni virus". Tako je osobno odletio u Portugal, te sklopio gentlemanski dogovor sa Cristianom, koji je ostao još jednu godinu u Unitedu, a onda konačno potpisao za Real i krenuo u pohod na sve trofeje koje je poslije osvojio kao lider Merenguesa.

I to bi bila priča. U iščekivanju nedjeljne utakmice Alvareza i Barcelone. Kao šlag na torti nedostaje samo da Kataloncima zatrese mrežu…