Englezi su uništili tržište i time si pucali u koljena. Razbacuju se novcem, a zapravo su - lošiji!?

Godinama slušamo jedno te isto u prijelaznom roku - basnoslovne cifre izdvajaju samo Englezi, kojima po tom pitanju može parirati tek par europskih klubova. Međutim, nije rijetkost da neki klub iz donjeg doma Premier lige nadmaši momčadi poput Barcelone, Real Madrida ili minhenskog Bayerna po pitanju potrošnje.

Tako je, primjerice, Ipswich u trenutku pisanja članka na 178.35 milijuna eura uloženih u ovom prijelaznom roku, a jedna Barcelona je na 172, Bayern na 106.95, a PSG na 152. U redu, Ipswich je ušao u rang više, doveo je više igrača, ali razumijete u kojem smjeru idem.

No, postavlja se pitanje, ako je tolika financijska moć Ipswicha, koliko onda mogu ostali klubovi iz Engleske, ako im krene gorjeti pod nogama? Chelsea redovno ide preko 300-400 milijuna po potrošnji u prijelaznom roku, nije daleko Manchester United, a ni Tottenham, no nijedan od tih klubova nije ni blizu iznad navedenih europskih velikana i apsolutnog vladara iz posljednje dvije godine PSG-a. U članku o deset najvećih promašaja pisao sam o tome kako se neki transferi isplate s marketinške strane pa to donekle pokrije nedostatak dobrih predstava na terenu, no je li se samo marketing gleda?

Ako se marketing prati u tolikoj mjeri, jesu li onda Englezi zapravo otišli u smjeru Amerikanaca? Rade li se neki transferi zbog showa, nekakvog hira ili je ipak zadržano to sportsko gledište?

Transferi prosječnih igrača redovno idu preko 50 milijuna eura

Kada pročitate naslov da su Barcelona, Real ili Bayern spremni platiti oko 100 milijuna eura za nekoga, onda znate da je u pitanju igračina, netko tko je sposoban sam okrenuti smjer utakmice. Sam Sergej Jakirović rekao je da mu je to ludost jer ako će već platiti preko 100 milijuna za nekoga, onda očekuje da je to netko tko će rješavati utakmice. Međutim, u Engleskoj to nije nužno.

Ovoga ljeta za Mateusa Fernandesa, koji je u posljednje dvije sezone ispadao iz Premier lige (Southampton, West Ham) Tottenham je isplatio nestvarnih 99 milijuna eura. Mlad je i perspektivan, sve stoji, ali uz dužno poštovanje - na osnovu čega igrač koji je dva puta zaredom ispadao iz lige, nije reprezentativac i ima samo jedan (!) nastup u Ligi prvaka može toliko koštati?

Spursi su i za Sandra Tonalija izdvojili 108 milijuna eura, a koliko god da je kvalitetan i kompletan veznjak, ne možemo reći da je dosad u karijeri ostvario neke velike stvari da se za njega može toliko dati. Ista stvar vrijedi za nešto mlađeg Elliota Andersona, kojega je Manchester City doveo iz Nottinghama za 135 milijuna eura. No, dobro, on je Englez pa je jasnije zašto tolika cifra...

Čisto usporedbe radi, Barcelona je za svoju početnu postavu protiv Elchea ove nedjelje platila ukupno 105 milijuna eura (Raphinha 58, Joan Garcia 25, Karim Adeyemi 22). Ostali su produkt La Masije, odnosno došli bez odštete (Andreas Christensen). U redu, u prvih 11 nisu bili Rodri (60 milijuna plaćen), Olmo (60 milijuna), Gordon (80), Pedri (20), ali može li ijedna ekipa iz Premier lige na teren izbaciti postavu koja ju je koštala ispod barem 200 milijuna?

Tako je prošle sezone jedan Alejandro Garnacho prodan za 50 milijuna eura (???), Brennan Johnson za 40, a prije par dana je Brighton odbio 70 milijuna eura za Yankubu Minteha i od Liverpoola traži navodno 80.

I onda vratite film i shvatite da je Luka Modrić koštao Real Madrid 35 milijuna eura, Toni Kroos deset milijuna manje, a Ivan Rakitić Barcelonu svega 18. U redu, drugo vrijeme, ali i tada je bilo transfera s ogromnim ciframa.

Ako želite o novijem vremenu, Barca je za Pedrija, kao što je iznad navedeno, platila ukupno 20 milijuna, PSG za Fabiana Ruiza 22.5, a veznjake takve kvalitete kao što su ova dva Španjolca u Engleskoj je jako teško pa možda i nemoguće pronaći.

Zbog loše transfer politike klubovi su samo nazadovali?

Uzet ćemo primjer Manchester Cityja, a vratit ćemo se na razdoblje prije korone. Strah i trepet u Engleskoj, ali i u Europi, naprijed igrači poput Kevina de Bruynea, Riyada Mahreza, Sergija Agüera… Uložili su se milijuni i milijuni, a sada je momčad s glave na glavu, objektivno gledajući, prosječna.

Minulog vikenda u veznom redu osvanuo je Marc Guehi, što je posebna priča o izmišljanju i filozofiranju trenera. Rico Lewis, koji je realno teški prosjek je u prvoj postavi, kao i Abdukodir Husanov, a Nico O'Reilly je odjednom desetka nakon što je prošle sezone igrao kao lijevi bek.

Sve više su ti stručnjaci uz aut-liniju počeli izmišljati, svatko želi biti nekakav inovator, a ne žele prihvatiti da je ponekad najjednostavnije rješenje zapravo i najbolje. O Chelseaju da ne govorim, osvajač Lige prvaka 2021., od tada momčad promijenjena nekoliko puta, igrači dovođeni za basnoslovne cifre, a prošle sezone deseto mjesto u Premier ligi i osam komada primljenih protiv PSG-a u Ligi prvaka.

Liverpool je od trojca Mane-Firmino-Salah došao do Gakpo-Isak-Munoz i ne treba ni trošiti riječi o tome koliko je to nazadovanje.

Pogledate unatrag pet godina i jedina momčad koja je zapravo bolja nego što je bila, od tih koji se smatraju velikima, je Arsenal. City nije konkurent za naslov Lige prvaka, nije ni Liverpool, a ni Manchester United i Aston Villa koji će zaigrati najelitnije europsko natjecanje ove sezone.

U Engleskoj je raspored užasno gust i težak, a svi klubovi su financijski dovoljno jaki da dovedu igrače za 50-60 milijuna eura. Time ostali krenu gomilati momčad nedokazanim igračima druge klase, kao što je Manchester City napravio s primjerice Savinhom. No, i on je nekim čudom prodan za 80 milijuna eura, naravno Tottenhamu.

Englezi su dobili najkonkurentniju i najkompetitivniju ligu, ali time su oslabljeni oni najjači i Premier liga više nema toliko konkurentnih klubova u Ligi prvaka.

Najkompetitivnija i najuzbudljivija liga uvjerljivo, ali...

Bez ikakve sumnje, engleska Premier liga je uvjerljivo najuzbudljivija i najzanimljivija europska za pratiti i gledati. Ambijent je drugačiji, navijači su odmah do terena na svakom stadionu i reagiraju na svaku akciju - gol, priliku, klizeći start, ma sve!

Time se stvori posebna, drugačija atmosfera, a igrači su 'naloženiji' i spremni dati doslovno sve od sebe. Također, engleski klubovi najviše posežu za onim najbržim i atletski najdarovitijim igračima pa tako neki kojima je tehnika forte nisu uspjeli dokazati kvalitetu (Vitinha u Wolvesima).

U posljednjih 15 sezona samo četiri puta je engleski klub osvojio Ligu prvaka (Chelsea 2012. i 2021., Liverpool 2019. i Manchester City 2023.). No, ako ćemo gledati isključivo kroz financijsku moć i uloženi novac, trebalo bi biti obratno, da samo u četiri sezone nisu bili osvajači.

I zapravo je i dalje jedna stvar ostala ista - koliko god trošili i imali novca, nikada neće biti toliki mamac kao zapravo najveći nogometni klubovi, a to su Barcelona, Real Madrid i Bayern. Zato su Harry Kane i Michael Olise otišli put Münchena, iako su mogli birati klub u PL-u, zato je Rodri na prvi poziv Barcelone odlučio otići i zato je Kylian Mbappe odabrao Real ispred Liverpoola koji je tada bio na svom vrhuncu.

Tako je prije Cristiano Ronaldo otišao iz Manchester Uniteda u Real, Luis Suarez na svom vrhuncu u Barcelonu, Gareth Bale također u Real...

Dakle, po ritmu i tempu, odnosno ambijentu na utakmicama, ali i financijama Engleze nitko ne može pratiti, ali dok im dođe netko tko može skriti loptu, tko zapravo razumije srž nogometa, nema ih nigdje.

Objektivno, kako stvari stoje, jedino Arsenal od Engleza može parirati europskoj nogometnoj kremi, a klubovi koji su tu donedavno bili (Chelsea, Liverpool i Manchester City) totalno su izgubili kompas i trebat će im jako puno vremena (i drugačija politika) da se tu vrate.