Nogometne arene i ostali sportovi: Od panterskog skoka Parlova, Davis Cup trijumfa Čilića i Ćorića, do hrvatskog prokletstva na Prateru

„Gostovanja“ drugih sportova na nogometnim gigantima nisu zapravo odavno nikakva posebna novost. Dovoljno je podsjetiti kako su se utakmice NFL-a igrale doslovno svuda u svijetu, između ostalog upravo i na Bernabeu, londonskom Wembleyu, pa stadionu Tottenhama, minhenskoj Allianz Areni, čak i na mitskom „Azteca“ u Mexico Cityju i Areni Corinthians u Sao Paulu… Da i ne govorimo o ragbiju u „svetištima“ poput rimskog Olimpica, gdje su Talijani domaćini u susretima Šest nacija, kao i Francuzi na Stade de France itd…

Ima također i niz naoko „nemogućih“ evenata, od kojih bismo posebno podcrtali već tradicionalni „World team Challenge“ biatlonaca na – stadionu Auf Schalke u Gelsenkirchenu. A možda niste znali da je rekord svih vremena za jednu odbojkašku utakmicu postavljen na – Maracani u Rio de Janeiru, još početkom osamdesetih, kad je obračune Brazila i SSSR-a pratilo 95.000 gledatelja.

Mogli bismo nabrajati još niz sličnih primjera, manje ili više neobičnih, ali vrijedi se ovim povodom svakako prisjetiti velikih „ne-nogometnih“ događaja na stadionima u kojima su akteri bili – hrvatski sportaši.

I pritom treba potegnut malo dublje u povijest jer je jedna od svakako nezaboravnih epizoda, za sva vremena kao „glavnog aktera“ imala hrvatsku sportsku legendu – Matu Parlova! Evo, skoro je točno pola stoljeća od tog 10. srpnja 1976. godine, kad je naš boksački as, svjetski i olimpijski prvak, osvojio europski naslov u poluteškoj kategoriji, pobjedom nad Talijanom Domenicom Adinolfijem na – beogradskoj Marakani pred 25.000 gledatelja.

Mate je okrunio dominaciju u 11. rundi maratonske borbe, kad je sudac prekinuo meč, s obzirom da je Adinolfi bio grogiran serijom udaraca. Taj trijumf čak i nije bio među najznačajnijima u njegovoj karijeri, ali ostao je u kolektivnoj memoriji po „panterskom“ skoku, pravoj lasti ravno u publiku, zaista originalnom načinu na koji je Parlov proslavio trijumf. Neka i ovo bude simbolična prigoda prisjetiti se dobrog diva porijeklom iz imotskih Ričica, koji nije samo bio sportski monument, nego i ljudina plemenitog srca (dozvolit ćete ovom potpisniku jedan amarcord iz davnina: došavši u njegov bar u Puli, doživio sam da me kavom, kao konobar, sam, takav svjetski sportski as, posluži prije intervjua… Eto to je bio Mate Parlov).

Inače, Hrvatska je ostvarila jedan od najvećih teniskih uspjeha ikada također na - nogometnom stadionu i to u Lilleu, kad smo 2018. godine uzeli svoj drugi Davis cup! Na „Pierre-Mauroyu“ Marin Čilić i Borna Ćorić ostvarili su fantastične trijumfe nad Tsongom, Chardyjem i Pouilleom te utišali 25.000 domaćih navijača. Tako smo se još jednom popeli na svjetski vrh, nakon trijumfa u Bratislavi 2005. Inače, na stadionu u Lilleu je tijekom Olimpijskih igara 2024. odigran prvi dio košarkaškog turnira, kao i završnica rukometnog, ali tu nije bilo naših, koji su ispali već u kvalifikacijskoj skupini…

Postoji, na kraju ove pričice o drugim sportovima iz nogometnih arena i jedno posebno mjesto koje nikako ne pamtimo po dobrome. Riječ je, budimo sasvim precizni o – jugu slavnog bečkog Pratera, gdje nam je u neprežaljenom četvrtfinalu Eura 2008. godine Semih Senturk u 120. minuti srušio snove, netom nakon vodećeg pogotka Ivana Klasnića.

Dakle, evo inspiracije za autore pub kvizova: znate li koje je natjecanje, doslovno na tom mjestu, ispod južne tribine, održano 13 godina, ranije, 1995. godine? Odgovor je: vaterpolski turnir Europskog prvenstva, na improviziranom montažnom bazenčiću, a i taj događaj pamtimo po nesretnom raspletu. Naime, tad pod vodstvom Bruna Silića, „Barakude“ su stigle do polufinala i bitke za odličja, pa onda izgubile od Mađara, da bi u raspletu ostali i bez utješne nagrade, u borbi za broncu poraženi smo od Njemačke (10:11) i to najblaže rečeno, spornim odlučujućim pogotkom Renea Reimanna, kada lopta vrlo vjerojatno nije prešla zamišljenu gol-crtu. Tako smo u konačnom plasmanu zauzeli ono najbolnije, četvrto mjesto.