Afrički geni, uski bokovi, zelene banane, batati, usoljena riba i čaj od mente: sve tajne čudesne zemlje sprintera

Možda je suvišno, ali ipak objasnimo: svi oni su sa – Jamajke! Napisano je već stotine tekstova i teorija otkuda taj fenomen, kako je moguće da jedan karipski otok tako suvereno vlada, jasno je da ne može biti slučajna takva dominacija u sprintu, u muškoj i ženskoj konkurenciji. Pogotovo kad navedenim podacima i imenima pribrojimo još i sprinterske olimpijske pobjednike, Linforda Christieja i Donovana Baileyja, koji su medalje osvajali za Veliku Britaniju i Kanadu, ali su rođeni i odrasli, naravno, na Jamajci.

Genetika, prehrana, opsjednutost sprintom koji je na Jamajci kao religija, posebni programi treninga… Nema što nije istaknuto kao ključni faktor. Čak i jedan Neil Harrison, najpoznatiji trener sprintera s Jamajke nije znao odgovoriti u čemu je tajna (možda namjerno?) kad su svojedobno kroničari posjećivali Jamajku u potrazi za objašnjenjem ovog sportskog fenomena.

Najprije se govorilo o svojevrsnoj "sportskoj kulturi", koja kreće doslovno od podmlatka, pa onda o genetskim predispozicijama, sve do prehrambenih sastojaka. Upravo je legendarni Asafa Powell pokrenuo School Boys and Girls Championships, natjecanje školaraca koje se održava jednom godišnje, tjedan prije Uskrsa, u glavnom gradu Kingstonu. Tamo se djeca utrkuju u sprintu i postižu rezultate koji – makar neslužbeno – nadmašuju one od znatno starijih generacija u drugim zemljama.

Inače, manje je poznato da fenomen sprintera s Jamajke nije baš tako recentan, naime, započeo je još na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine (prvima na kojima su nastupili ikad), uz trijumf Arthura Winta, doduše na nešto dužoj dionici, 400 metara. Već u Helsinkiju, četiri godine kasnije, Herb McKenley je osvojio zlato u istoj disciplini. Bio je to samo početak nevjerojatne žetve odličja koja, evo, ne prestaje, čak ni nakon odlaska Bolta.

Genetičari su to objasnili ovako, malo preteško za nas laike, ali pokušajmo: navodno je presudan enzim koji pretvara angiotenzin (ACE), gen koji pospješuje veliku brzinu trčanja. Posebna vrsta tog enzima, zvana "alel D" zaslužna je da povišeni kapacitet srca da "upumpa" krv s više kisika u mišiće. Taj enzim je više izražen kod Afrikanaca nego Europljana, ali kod Jamajčana više nego i od Afrikanaca. Tu je već objašnjenje već lakše: više od deset milijuna Afrikanaca je kroz povijest deportirano na američki kontinent, od čega više od milijun nije preživio to putovanje. Ovi koji su uspjeli, dakle, fizički su otporniji, a prva luka u koju su uplovili bila je, pogađate, na Jamajci.

"Oni su afričkog porijekla, imaju duge udove, malo potkožne masti, što omogućava znatno smanjenje otpora težine koju morate nositi sa sobom. Uz to, tu je i fenomen uskih bokova, Jamajčani su tako građeni da visoko podižu koljena u sprintu. Kako se podiže koljeno više, tako se ispruži noga i povećava duljina koraka", objasnio je dr. Errol Morrison, endrokrinolog sa UTech Universitya.

Druga pak teorija, znanstveno potkrijepljena, navodi veliku nazočnost aluminija u jamajčanskoj zemlji – pogotovo regiji odakle potječe Bolt – što utječe na to da ishrana trudnica u tom kraju razvija jedan posebni gen kod novorođenčadi (ACTN3) koja pojačava formiranje mišića.

Posebno je zanimljiva verzija o prehrani kao najvažnijem faktoru, u kojoj se naglašavaju – zelene banane. Batati (slatki krumpiri), usoljena riba, ackee (nacionalno voće) i čaj od mente! Naravno, na Jamajci imaju drugačije mišljenje:

"Sve te teorije o 'čudesnim krumpirima' su neutemeljene: ovo je siromašan otok i sve što ti treba je jedan par sportskih tenisica za trčanje i san da jednog dana budeš kao Bolt. A mi imamo trenere i metode treninga koji su neprikosnoveni u svijetu i donose najbolje rezultate", objasnio je svojedobno jedan od njihovih trenera, Dennis Johnson inače i sam nekadašnji svjetski rekorder iz 1961. godine.

"Efekt Bolt" je samo udvostručio ionako veliku popularnost sprinta u Jamajci, u zadnjih desetak godine je utrostručen broj sintetičkih pista zahvaljujući jakim sponzorima i programu Vlade koja je u atletici pronašla najbolji način promidžbe svoje zemlje, a na natjecanjima kao spomenuti Champs sudjeluje, vjerovali ili ne i po 70-80 tisuća natjecatelja i natjecateljki. Što god bilo, jedno je sigurno: reggae, Bob Marley i – sprinteri. Jamajka je zemlja čuda.