Barić: "Ni sam nisam siguran kako sam počeo trčati ultramaraton"

Velike čestitke sugrađana zavrijedio je Hrvoje Barić, ultramaratonac, koji je prošlog vikenda odnio pobjedu na Prvenstvu Hrvatske na 100 kilometara. Stotku je Barić istrčao za 8 sati i 43 minute.

U velikom intervjuu za eMeđimurje, Barić je priznao da nije očekivao pobjedu: "Prema popisu prijavljenih izračunao sam da bih, ako sve bude u redu, mogao konkurirati za treće mjesto. Tempo je bio dosta žestok od samog početka, ali osjećao sam se sasvim dobro. Pratio sam frekvenciju srca na monitoru pulsa i držao konstantan tempo prvu polovicu utrke, trčeći otprilike na trećoj poziciji. Negdje oko pedesetog kilometra saznao sam da je vodeći bio prisiljen odustati zbog bolova u nozi. To je zapravo značilo da imam dobru šansu pobijediti pa sam nakon šezdesetog kilometra ubrzao, ostavio drugoplasiranog nekoliko minuta iza sebe i zadnjih tridesetak bolnih kilometara trčao s osmjehom, znajući da se bližim pobjedi. Zadnjih deset kilometara tempo je lagano pao, ali srećom nedovoljno da me ostali trkači stignu."

Takav podvig nosi svoje, uz naporne svakodnevne treninge, tu je i rekuperacija nakon natjecanja, kad trkač danima "radi" na tome da tijelu nadoknadi izgubljene kalorije, vitamine...

No, ono što je izuzetno zanimljivo kod Barića, jest da nisam nije siguran kako se uopće našao u toj izuzetno zahtjevnoj atletskoj disciplini. "Sportom sam se intenzivnije počeo baviti tek na prvoj godini studija, kad me s triatlonom upoznao kolega Pavao Vlahek. Učlanio sam se u TK Međimurje, naučio plivati, kupio tenisice i bicikl i počeo se prijavljivati na utrke. S vremenom sam sve više odrađivao treninge trčanja, sve manje ostalo", kaže.

I nastavlja: "Prvo upoznavanje s ultramaratonom bilo je slučajno, na jednom od prijašnjih izdanja ove iste utrke na kojoj sam ove godine pobijedio. Tada sam trčao u štafeti, zajedno s kolegama iz Triatlon kluba Međimurje (Turek, Milenković). Trčalo se 12 sati, u ekipi smo bili trojica, a mogli smo se izmjenjivati po volji. Nakon što smo svaki otrčali po maraton i ostalo nam je još vremena, zamolio sam za štafetu, jer sam htio probati kako je to trčati dulje od 42 kilometra. Nakon toga, sve je ostalo išlo nekako spontano. Istovremeno, sve sam više vremena provodio s našim ultra-triatloncem Robertom Setnikom, koji je u to vrijeme već rutinski odrađivao višesatne pa čak i višednevne triatlone. Veliki dio motivacije za trening došao je upravo od njega. Prijavljivao sam se na sve dulje utrke i iz jedne u drugu ulazio samo sa ciljem da završim. Tek kasnije, nakon dosta kilometara na treninzima i utrkama, došla je forma i nešto bolji rezultati, a ja sam počeo razmišljati o utrkivanju na ultrama."

Dakle, sasvim spontano je ovaj Čakovčanac postao ultramaratonac, kojeg danas vuku sve dulje i dulje utrke. "Trenutno razmišljam o eventualno još jednoj dužoj utrci ove sezone. Postoji niz utrka na kojima bih rado nastupio, a prva od njih je Spartatlon. To je jedna od najdužih, najtežih, ali i najprestižnijih ultri – 246 kilometara duga trasa od Atene do Sparte. Ako sve bude u redu i uspijem se dobro pripremiti, iduće godine rado bih pokušao istrčati tu utrku", priča Barić o planovima.

U svakom slučaju, od ovog se zanimljivog mladog atletičara može još mnogo očekivati. Forme i motiva mu sigurno ne manjka.