"Never give up"

Četrdesetak godina kasnije, radnja se seli u sjeverni Maroko. Sve okolnosti i likovi su drugačiji, osim jednog - "Never give up". Žgoljavi dječarac protiv sebe ima apsolutno sve - prašnjave seoske ulice, teško siromaštvo i ono najgore, oca koji je protiv takve bolesne ideje u kojoj nema budućnosti. Koliko lud moraš biti u glavi da s deset godina ideš protiv cijelog svijeta i vlastitog oca? A bosonogi žgoljo samo je trčao, trčao i trčao. "Želim postati atletičar. Moj san je nastupati za Maroko i popeti se na olimpijsko postolje", ako legenda ne laže.

Sa 16 godina toliko je brz i dominantan na 1.500 metara da odmah ulazi u nacionalnu juniorsku ekipu. Trener se kune kako je mali spreman za velike stvari. Po prvi put u životu kreće s profesionalnim treninzima i dvije godine kasnije, 1992., osvaja broncu na Svjetskom juniorskom prvenstvu na 5.000 metara. Nema ljepšeg osjećaja od krvi i znoja pretvorenog u uspjeh. Ni otac više nije toliko protiv.

Nakon juniorske bronce, dolazi još više krvi i znoja, željezna volja i hrpa seniorskih pobjeda. Ipak, bliži se 1996., Atlanta i olimpijsko postolje, mora biti spreman za dječački san. Marokanci ga guraju u prvi red favorita, medalja je gotovo sigurna, možda čak i zlatna. Nakon sporog prvog kruga ostavlja iza sebe Kenijce i Fermina Cacha, tik uz rame vodećem Nourredineu Morceliju. Krug prije kraja ima sjajnu poziciju. Miriše na titulu. Da je ovdje uzeo zlato, bila bi to klasična priča o uspjehu, od trnja do zvijezda, ne baš puno drugačija od mnogih drugih.

Ali zato krug prije kraja sudbina mu podmeće nogu, pada i završava utrku na posljednjem mjestu. Kada vas život udari u pleksus toliko jako da vam se povraća i zamuti pred očima, nemate baš puno izbora. Morate ustati ujutro, otići na posao i platiti porez. Upravo to je i napravio. Progutao je razočaranu naciju, godine truda i otišao trčati. Još jače i još više. Popeo se u planine, gdje je postotak kisika niži, a zrak reže pluća. I trčao, trčao i trčao do granice halucinacija.

I opet, činilo se kako su se luđački treninzi isplatili. Postavlja svjetske rekorde na 1.500, 2.000 i 3.000 metara, pobjeđuje u 28 utrka zaredom i pretvara se u jednog od najboljih srednjeprugaša svih vremena. Trebate dokaz? Olimpijsko zlato? Nikakav problem. 1.500 metara, Sydney, 2000. godina. Držao je utrku pod kontrolom gotovo od samog starta, vodio do posljednjih 50-ak metara i onda opet, bum! U pleksus. Noah Ngeny izvlači sprint karijere i osvaja zlato.

Da, ovoga puta nije pao. Da, ima srebro. Fata je Fata, ali zlato je zlato. Choker, gubitnik, igrač za male utakmice, znate kako to ide. Niti njemu samome nije bilo jasno. Napravio je odlične pripreme, bio u sjajnoj formi, izgubio samo jednu utrku na 1.500 metara između '96 i '00, psihički se pripremio do savršenstva, imao je i svog zeca (Youssef Baba). Imao je doslovno sve, 50 metara prije cilja. Osim zlata.

I što sad? Opet rano ustajanje, odlazak na posao i plaćanje poreza do iznemoglosti. U naredne tri godine osvaja dva Svjetska prvenstva na 1.500, srebro na 5.000, tri Zlatne lige i više nema te sile koja će mu uzeti olimpijsko zlato u Ateni 2004. Neporažen tri godine zaredom, 80 pobjeda u 83 utrke na 1.500 metara, treći put i Bog pomaže. Tri mjeseca prije Atene - alergijska reakcija i infekcija dišnih puteva. Gubi dvije utrke uoči Olimpijskih igara. Više nije favorit, ispao je iz forme, nitko više ne očekuje ništa.

Da stvar bude gora, tri tjedna prije Igara, Bernard Lagat trči najbolje vrijeme godine i pobjeđuje ga u utrci. Dolazi Atena, a na startu, opet kao i onaj bosonogi žgoljo, protiv svih izgleda. S 30 godina na grbači, ovo mu je doslovno zadnja šansa, s nikad lošijom formom. "U glavi su mi se stalno vrtjeli porazi iz Atlante i Sydneyja. Odlučio sam ubrzati i povesti utrku. Počeo sam razgovarati sam sa sobom, rekao si da potegnem iz petnih žila i ostanem strpljiv". Tako je i bilo.

Rame uz rame s Lagatom ušao je u zadnjih 100 metara. Luđački sprint. Činilo se kako ga Lagat lomi. Da nije izgubio već dva zlata, da je odmah u onoj Atlanti slušao himnu, možda bi tako i bilo. No, volja je zajebana stvar. Potegnuo je doslovno sve iz sebe u posljednjih 30 metara i obojica ulaze u cilj gotovo u desetinki. Pogled na sat i -0,12 sekundi.

Udario je sudbinu, a gdje drugdje nego ravno u pleksus. Nakon toga se raspao. Plakao je na tartan stazi, zagrljen sa suparnicima Kenijcima, sa ženom i kćerkom, na podiju. I konačno je mogao otići kući kao olimpijski pobjednik. Mogao je, ali nije. Četiri dana kasnije, osvojio je zlato i na 5.000 metara. Kenijci i Etiopljani su se odlučili na lošu taktiku i usporili utrku, a on je to iskoristio na najbolji način. I krvavo naplatio sve s kamatama. Jedini čovjek od 1924. sa zlatom na 1.500 i 5.000 metara na istim Olimpijskim igrama, najbolji srednjeprugaš svih vremena i aktualni svjetski rekorder na 1.500m.

Poslije Atene nikada više nije nastupio u nekoj međunarodnoj utrci. S 30 godina i dva olimpijska zlata, Hicham El Guerrouj pronašao je svoj mir.