"Nisam cura za jedan ples"

Poslije izvrsnog finala skoka u visu koji se raspleo malkicu drugačije od projiciranog u njemačkim medijima - broj jedan: zlatna medalja je ostala u Blanke, broj dva: Ana Čičerova je poremetila prognoze i razdvojila Blanku i Ariane Friedrich na najviše dvije stepenice postolja - izvrsno raspoložena je stigla pred medije: "Odlično natjecanje bas kakvo Berlin i Svjetsko prvenstvo zaslužuju. Nije bilo moje najdramatičnije finale, ali je bez dvojbe jedna od najtežih stvari koje sam uradila u karijeri".

"Prijelomni trenutak je bio skok na 202 centimetra. Tehnički je bio odličan i dao mi je dodatnu injekciju samopouzdanja i osjećaj da mogu skakati koliko god visoko bude trebalo. 208, 210, nebitno. Bila sam sigurna da u sebi imam skok vrijedan zlatne medalje i mogla sam nastaviti i do sutra da je trebalo. Kad sam preskočila 204 mislila sam da neće biti dovoljno, da ćemo sigurno ponovno dizati letvicu. To je najsmješnije od svega. Stalno sam čekala zaplet, trajalo je dugo, ali meni je brzo prošlo. Skočila sam 202, 204 i mislila ´Dobro, a dalje?´ A ono više nema dalje i 204 je dovoljno. Fantastično. Dokazala sam se, najviše sama sebi, ali i drugima. Htjela sam pokazati da mogu, da sam jača nego ikada prije, da me posrtaji nisu uzdrmali nego su me učinili još i boljom u svakom pogledu".

Posebno je zanimljivo kako se pripremala s obzirom na pritisak koji su stvorili mediji i golemu viku i galamu oko njenog odnosa s Friedrich: "Pritisak je zaista bio strašan. Stvorio se dojam da ćemo izaći u ring i potući se. Mislim si ´Ljudi, nije ovo boks, mi se borimo s letvicom, ne jedna protiv druge´. Ali koliki je god bio pritisak javnosti večeras je ostao u hotelu, a kad je natjecanje počelo ja sam sama sebi stvorila pritisak jer ja odgovaram za ono što pružam. Izuzetno mi je važno da dam svoj maksimum, a pogotovo danas i ovdje kad je sve od vremena, stadiona, publike, protivnica, bilo savršeno i nisam imala nikakvu ispriku za eventualni neuspjeh".

Publika? "Publika je bila čudesna. Naježila sam se od njihove pozitivne energije. Kad ste dolje sami na zaletištu osjećate plješću li vam iz kurtoazije ili zato što vam zaista žele da skočite dobro. Hvala im puno, bili su divni".

O čemu je razmišljala tijekom zagrijavanja? "Fokusirala sam se na visine iznad svog osobnog rekorda" (207 cm iz Stockholma 2007.) "208 cm, 210 cm. Vjerovala sam da će se o naslovu odlučivati na tim visinama i baš mi je zato još i veće iznenađenje bilo kad sam shvatila da je nakon "samo" 204 gotovo".

210? Svjetski rekord Štefke Kostadinove još uvijek odolijeva: "Drugi pokušaj je bio najbolji, ovog puta nije prošlo, odrazila sam se malo preblizu letvici, ali osjećam da nije daleko. Doći će samo je pitanje dana".

Koja joj je medalje draža? Zlatna iz Osake ili Berlina? "Joj to je kao da majku pitate koje joj je dijete ljepše. Ne mogu se uspoređivati, velike su i jedna i druga. Ova tim prije jer dolazi nakon burne zime i naplata je za svako posrtanje. Bilo se teško emocionalno vratiti, Torino mi je jedna ružna uspomena, ali koja je bila potrebna da me prodrma i da mi pomogne da shvatim neke stvari, da izađem još jaca".

Poruka za kraj? "Ovo zlato posvećujem mami koja je stup naše obitelji, moj najjači oslonac i najbolja prijateljica, a osim toga samo bih zaključila da nisam cura za jedan ples. Nije lako braniti osvojeno, ja sam tu godinama. Puno je to natjecanja, iskušenja, pobjeda, ponekog razočarenja, ali poanta je da druge dolaze i odlaze, a ja sam konstanta".