"Tri svjetlosne godine daleko od medalje"

"Nevjerojatno, pa Blanka jedva hoda", prvo je što je Joško Vlašić izjavio na susretu s novinarima nakon finala u kojem je Blanka kroz bolove u koljenu, zadnjoj loži i Ahilovoj tetivi koja joj je u posljednja dva tjedna zadavala najviše problema stigla do srebra, svoje treće medalje na svjetskim prvenstvima uzastopce.

Blanka je u Daeguu mogla postati prva visašica u povijesti s tri naslova prvakinje svijeta zaredom: s novim najboljim rezultatom sezone 2,03 m osvojila je drugo mjesto iza Ane Čičerove, ali ne žali ni za čim. "Drago mi je što sam promijenila odluku, što sam doputovala i na koncu joj maksimalno otežala posao. Pokazala sam da nisam ovdje došla samo da popunim brojku u finalu, koliko god je tijekom sezone Ana bila bolja, na kraju joj nije bilo svejedno. Treći pokušaj na 2,05 je bio blizu, ali ovo srebro za mene je kao zlato".

Slično razmišlja i Joško Vlašić: "Sport i život uopće sastavljeni su od uzbrdica I nizbrdica. Tijekom finala vratile su mi slike s Olimpijskih igara u Pekingu na kojima je s najvećom preskočenom visinom ikada ostala bez zlatne medalje" (2,05 m, ali iz drugog pokušaja iza iz prve uspješne Tie Hellebaut, nap. a.) "slike iz Zlatne lige i prvo 500.000 pa 250.000 dolara koje zbog jednog krivog koraka nije uzela, a tih je sezona bila apsolutno dominantna. Upitao sam se 'Je li to to, hoće li se sada kolo sreće okrenuti u našu korist?' 2,03 m i srebro doista su to, kad samo pomislim gdje smo bili prije samo mjesec i pol dana".

"Bili smo u crnoj rupi, svjetlosnu godinu daleko od Daegua, još jednu daleko od finala i još jednu daleko od medalje, tri svjetlosne godine daleko od ovoga gdje smo sad. Godinama smo imali maticu koja donosi samopouzdanje, ali u sezoni u kojoj je sve što je moglo i pošlo nizbrdo zapeli smo u jednom rukavcu za koji je trebalo vremena da iz njega izađemo. Grozničavo smo tražili svjetlo, nakon Monte Carla odustali od puta u Švedsku i odlučili odmah zapoceti s trenažnim procesom. Za Daegu, ali još i važnije za sljedeću sezonu, za London. U trenažnom procesu nema nepoznanica, u svakom trenutku znaš gdje si, pokazatelji su mjerljivi. Trebalo je biti strpljiv, organizmu dati vremena da se počne adaptirati na opterećenje, da reagira onako kako mi želimo", objasnio je Vlašić.

"U petom tjednu dobili smo nagovještaj da se neke stvari događaju, a toj fazi već se kao utopljenik hvataš za svaku slamku. Dva dana prije dobili smo nalaz o parcijalnoj rupturi zadnje lože, donijeli odluku o odustajanju od SP-a, ali poslijepodne je izdržala stresni trening. Svaki tjedan imala je jedno skakanje i nakon 1,92 i triput 1,90 ovog puta skočila je 1,95, to je bilo to, ipak idemo. A kako u ovakvim trenucima i najmanja sitnica igra, promijenili smo let da ne moramo preko Zagreba. Da je poštedimo dodatnog putovanja Bojan" (trener Bojan Marinovic, nap. a.) "i ja smo se 'isprsili' i više nego smo planirali, ostala je, naime, jedino business-klasa.

"Doputovali smo u Daegu, ali pod oblakom neizvjesnosti, ne znajući kako će noga reagirati, koliko opterećenja može podnijeti. Imali smo 10 dana za adaptaciju, 10 dana za kupovinu vremena, da saniramo ozljedu i podignemo formu. U kvalifikacijama je bila sigurna, finale izborila najbezbolnije što je mogla, u četiri skoka, ali nije bilo mjesta euforiji. Morali smo nastaviti s terapijom, kombinacija tretmana kod doktora Đurovića i odlazaka u kenijski centar na poseban aparat urodila je plodom, tetiva se primirila, više nije toliko reagirala i Blanka se lakše zagrijavala", nastavio je.

"Finale? Ako postoje bajke, onda je ovo definitivno jedna od njih. Velika je ovo sportska, ali i životna pobjeda. U ovakvim okolnostima, na natjecanju kao što je Svjetsko prvenstvo, skočiš najbolji rezultat sezone, šepaš, a osvojiš srebrnu medalju. Pouka je ovo da nema odustajanja, što god se desi moraš se boriti, jedino tako imas šansu", zaključio je ponosni tata Vlašić.

Bojan Marinović se nadovezao: "Ovo je bilo natjecanje na kojem je sve moguće, samim tim teško. Sto posto je morala paziti na brzinu zaleta, da je u bilo kojem trenutku krenula prebrzo, lijeva noga bi propala, mogla je i pogoršati ozljedu. Predzadnji korak bio je ključan, da ga centrira, da stopalo bude točno ispod kuka. Napravila je sjajan posao i pokazala još jednu veliku odliku, kad je na 2,00 rusila letvicu upozorio sam je da je prebrzo krenula u zalet, da u drugom pokušaju uspori i poslušala me. Trener Čičerove Ani je isto rekao na 2,05, ali ona je nastavila po svom. U prirodi skakača je da na većim visinama ubrza, velika je zato stvar da Blanka sluša što joj govorim i ne 'tupi' po svom".