Tour de France - veliki sportski događaj godinama pod dopingom

Tour de France najuzbudljivija je utrka u svijetu biciklizma koja datira još od 1903. godine. Već 116 godina zabavlja (106 izdanja), uveseljava i ljuti milijune gledatelja. Kao sport građen je na snazi, srcu, talentu i izdržljivosti na rutama dugačkim stotine kilometara.

Međutim, upravo je to bila najbolja podloga za korištenje supstanci koje bi vozaču pomagale da što brže, lakše i bezbolnije odrade utrku. Još od prvih izdanja Toura mogli smo vidjeti određene "dopuštene" supstance poput alkohola i etera koji bi vozačima koristili kako bi umanjili bol i lakše se nosili s velikom kilometražom u nogama.

Ipak, trebalo je gotovo 60 godina i smrt nekih biciklista kako bi se stvar uzela ozbiljno. Tako se tijekom Olimpijskih igara 1960. godine srušio danski vozač Knud Enemark Jensen i sljedećeg dana preminuo u bolnici. Kasnije je otkriveno kako je u krvi imao amfetamina i lijek Ronicol koji širi krvne žile.

Prvi pregled stigao je na red 1966. godine u Bordeauxu kada su, nakon što su čuli glasine, mnogi biciklisti napustili svoje hotele ili jednostavno se odbijali testirati. "Čast" da prvi bude testiran imao je domaći vozač Raymond Poulidor.

Sljedeće godine dogodila se tragedija i na Tour de Franceu kada je Englez Tom Simpson, tijekom vožnje 13. etape, 13. srpnja, preminuo od zastoja srca. Ponovno je glavni krivac bio doping jer je u Simpsonovoj krvi pronađeno amfetamina, a među osobnim stvarima i tragovi "Tonedrona", jednog od oblika metameftamina. Britanski novinar J. L. Manning izvijestio je o tragičnoj smrti smatrajući kako je ona itekako mogla biti spriječena.

"Pitanje je li se smrt Tommyja Simpsona na Tour de Franceu mogla spriječiti ima samo jedan odgovor. Da, naravno da je mogla. Tri dana nakon ovogodišnje utrke, francuske vlasti najavile su kako će sljedećeg listopada i studenog biti procesuirani talijanski i francuski biciklisti zbog navodnih dopinških prekršaja od prošle utrke. Potrebna su dva dana kako se sastojci analizirali, a Francuskoj je trebala godina dana da odobri procesuiranje."

Mnogi su biciklisti počeli padati na doping testovima u godinama koje slijede, ali ipak nas najpoznatiji slučaj oko dopinga dovodi do današnjice. Lance Armstrong bio je glavna figura doping skandala koji je potresao cijeli sportski svijet.

"Sports Intelligence" objavio je članak kako je u razdoblju od 1998. do 2013. godine, 12 pobjednika etapa bilo pozitivno na dopinške testove. Čak kod 65% biciklista koji su na Touru u tom istom periodu završili među deset najboljih, pronađeno je dopinga u krvi ili je priznalo kako je koristilo nedozvoljena sredstva.

Lance Armstrong bio je glavna figura u tom periodu, s obzirom na to da je osvajao utrku od 1999. do 2005. godine. Godinama je tvrdio kako je nevin nakon što su mnogi izvještaji i "zviždači" govorili potpuno suprotno. Tek 13 godina nakon svoje prve pobjede na Touru odlučio je priznati kako je koristio nedozvoljena sredstva. Nakon dugačkih istraga potrošeni su milijuni dolara, a na čitav sport pala je ljaga koja će se teško moći isprati.

Međutim, niti to nije zaustavilo Armstronga koji je iznosio zaključke o tome kako se bez dopinga ne može pobijediti, pokušavajući reći da nije niti prvi niti zadnji koji je tako nešto napravio. Iako je upravu po tom pitanju, iako su i drugi griješili, nikako ne može pobiti činjenicu da je dopingom bio u prednosti pred drugima kako bi lakše ostvario vlastite ciljeve. Bacanjem ljage na druge, ne pere je sa sebe.

"Nemoguće je osvojiti Tour de France bez dopinga jer je Tour događaj izdržljivosti gdje je kisik ključan. Na primjer, eritroperin neće pomoći sprinteru da pobijedi u utrci na 100 metara, ali bit će ključna trkaču na deset tisuća metara. Očito. Uzeo sam dio onog što je u sistemu, ja sam ljudsko biće."

Ne može se uteći dojmu kako ipak postoje i oni biciklisti koji su uspješni u svojim utrkama, čak i onda kada im je antidopinški test negativan. Uzmimo za primjer pobjednike iz 2011. i 2012. godine Cadela Evansa i Bradleyja Wigginsa, a zatim i Vincenza Nibalija i Gerainta Thomasa.

Nije Armstrong jedini krivac jer je 13 od 14 pobjednika, u periodu od 1997. do 2010. godine proglašeno krivim zbog korištenja dopinga te su im oduzete "žute majice". Nakon godina i godina, teško je očekivati da će tako nešto nestati samo preko noći.

Između 2016. i 2017. godine Svjetska antidopinška agencija (WADA) uzela je 13,372 uzorka profesionalnih vozača. U ukupno 161 uzorku pronađene su određene supstance ili metode. Ukupno 96 tih uzoraka tretirano je kao korištenje dopinga, dok su preostali imali medicinske razloge ili im se slučaj još uvijek vuče. WADA je napravila 60% više uzoraka u 2017., nego je to bio slučaj četiri godine ranije. Naravno, uz povećan broj uzetih uzoraka, rastao je i broj dopingiranih vozača.

Kako god uzeli te podatke, važno je istaknuti činjenicu da je tehnologija pronalaženja dopinga porasla u posljednjih nekoliko godina. Biciklizam je po ovom pitanju na samom dnu, imajući najveći postotak pozitivnih dopinških nalaza u usporedbi s trkačim disciplinama ili boksom. Profesionalni vozač ima 44% veću šansu da prekrši jedno od WADA-inih pravila.

Kako vrijeme ide, napreduju testovi i metode. Tako su za prošlogodišnji Tour de France najavili kako će svaki dan biti testirano osam vozača, s određenim kontrolama koje se rade rano ujutro ili kasno navečer kako bi se smanjila mogućnost eventualnog doziranja. Svaka od prikljupljenih doza čuvat će se deset godina za buduće analize kada se tehnologija pronalaženja supstanci još više poboljša.

Iako je tehnologija otkrivanja sve bolje, tako i "druga strana" zasigurno pronalazi nove metode skrivanja vlastitog varanja. Kako god okrenuli, trebat će proći godine i godine bez skandala kako bi čitav sport "prodisao" i postao ono što je bio, sport koji se temelji na snazi, srcu, talentu i izdržljivosti, na etapama dugačkim stotine kilometara.