Ana Zaninović svjetska prvakinja

Šest kola bilo je potrebno do vrha, pet dominantnih pobjeda uz ukupnu razliku poena 67:21, vrijedno poštovanja i divljenja. Redom su padale države kojima mnogi tepaju da su svjetske velesile, Kineski Tajpeh, Španjolska, Iran, Koreja, Maroko.

U polufinalu je bez imalo respekta deklasirala Korejku na njenom terenu 13:3, a u finalu u dramatičnoj borbi bila bolja od Marokanke 14:8. Naizgled lagana borba, ali dosta je reći da se u treću, posljednju rundu ušlo rezultatom 8:8.

"Nisam bila svjesna koji je rezultat na semaforu, koliko još ima do kraja, jednostavno sam željela ići korak po korak, poen po poen i pobjedu po pobjedu", javila se iz Koreje presretna Ana Zaninović.

"Vjerovala sam u sebe i lagala bih kada bih rekla da nisam potajno razmišljala o zlatu, ali da ću ovako dominantno pobjeđivati nisam mogla niti sanjati. Nikad prije nisam pobjeđivala s tolikom razlikom, ali čini se da se napokon poklopilo da sam zdrava, spremna i da je to taj dan", dodala je.

Suze u trenutku dok je svirala hrvatska himna, umotana u hrvatsku zastavu jednostavno više nije mogla sakriti: "Nikad nisam plakala, ali posljednje četiri godine sam prošla puno toga i sve mi se nakupilo. Dok sam slušala himnu sve mi je prolazilo kroz glavu. Ovo je definitivno najljepši trenutak u mojoj karijeri, koji će ostati zauvijek u sjećanju. Emocije naviru, užasno sam sretna, ali i svjesna da mogu još puno više, da je ovo tek početak mog novog uspona na vrh. Ipak, svega ovoga ne bi bilo bez najboljeg trenera na svijetu Tonija Tomasa koji me jedini poznaje i koji me vodio do svake pobjede. A sada samo želim uživati u trenutku i opušteno bodriti ostale reprezentativce da i oni dođu do još koje medalje".

Godinama je Hrvatska u samom svjetskom vrhu u borilačkom sportu koji ima čak 197 članica i koji je po brojnosti drugi sport u svijetu, odmah do nogometa, ali još nikada nismo imali svjetsku prvakinju. Nataša Vezmar bila je na korak do najsjajnijeg odličja, upravo kao i Sandra Šarić 2003. godine ili Ana Zaninović 2007. u Pekingu, a sada se u Koreji napokon svirala hrvatska himna na najvećoj svjetskoj smotri. Tako daleko dogurao je jedino Filip Grgić 2007. godine.

Preko trnja do zvijezda mogao bi se slobodno nazvati put koji su prošle sestre Zaninović, a sada je jedna aktualna svjetska prvakinja, a druga aktualna europska prvakinja. Put koji je započeo prije više od deset godina u maloj dvoranici sa njihovim trenerom Tonijem Tomasom, koji je imao jasnu viziju, ali tada nije mogao ni pomisliti koliko će prepreka morati prijeći i koliko brana srušiti. Godine su prolazile, a Ana i Lucija su gazile sve na najjačim svjetskim turnirima, od Njemačke, Belgije, Nizozemske, Francuske, Španjolske. Ana je postala svjetska viceprvakinja u Pekingu, Lucija brončana na svjetskom kupu u Bangkoku, a onda je sve stalo, povrede, operacije, nemilost izbornika Honga, nepozivanje u reprezentaciju, teški i mukotrpni oporavak nakon svake nove operacije da bi se kockice u posljednje dvije godine polako počele poslagivati.

Skromne kakve jesu nikad neće likovati, ali će jasno napomenuti da je njihov cilj London, ne samo plasman, već medalja jer još im se nikad nije poklopilo da su obje uzele medalju na jednom velikom natjecanju. Tko zna, dođu li obje do olimpijskog tatamija 2012. možda ispišu najsjajniju priču u povijesti i još jednom nas uvjere da bajke postoje i u stvarnom životu.