Jukić: "Otvorio mi se svijet ozbiljnog boksa"

O Magnou malo kasnije, dovoljno je za početak kazati da čovjek nije izgubio borbu od 2005. godine te da je svjetski prvak u dvije, pod navodne znakove, manje organizacije. Prvo treba predstaviti Jukića za kojega je šira sportska javnost čula tek prije nekoliko mjeseci kada je trebao boksati protiv legende srednje kategorije, nokautera bez premca, Senegalca s prebivalištem u Francuskoj - Mamadoua Thiama. Radilo se o borbi za prvaka Europe prema IBF organizaciji, jednoj od najprestižnijih na svijetu, no do meča nije došlo jer se Jukić ozlijedio tijekom napornih priprema.

"Thiam je legenda! Čovjek je bio šest puta prvak Europe, četiri puta WBA interkontinentalni prvak, boksao je za WBA prvaka svijeta s Felixom Trinidadom, ali do meča nije došlo jer sam se na sparingu sudario glavom i ozlijedio. Na koncu su za upražnjenu titulu boksali Švicarac Yves i neki Bjelorus, a titula je pripala Yvesu. Nadam se da ću, ukoliko dobijem naredni meč, dobiti priliku boksati za IBF naslov", kaže nam 30-godišnji Zadranin priznajući kako su mu žestoki treninzi i sparinzi draži od priče.

Jukić sebe opisuje kao ovisnika o treningu. Nije stoga pretjerivanje kad kažemo da je svako jutro prvi pred vratima zadarkog fitness centra 'Omnia', u kojemu radi kao trener u školi boksa, da bi prostorije napustio tek kada se pogase svjetla.

"Čudna je to priča...", veli Jukić o svojem boksačkom usponu. "Bavio sam se amaterskim boksom, ali nikad nisam davao sve od sebe. Svi su govorili da sam talentiran, ali je na tome i ostalo. Kada mi se prije tri godine rodio sin, ozbiljnije sam se posvetio boksu. U početku sam namjeravao boksati za novac, nešto zaraditi, spojiti ono što volim s korisnim, trenirao sam za to, a onda su se zaredale pobjede. Nekako se, eto, sve poklopilo. Otvorio mi se svijet ozbiljnog boksa", govori Jukić koji je prve boksačke korake načinio u Belgiji, zemlji u kojoj je proživio nekoliko pubertetskih godina.

"Boksati sam počeo s 14 godina. Zapravo, tada sam počeo trenirati kick boks, ali sam nedugo potom shvatio da je boks ono što mi najbolje leži. Neko sam vrijeme živio s obitelji u Blegiji i tamo me trenirao Cyril Van De Huvel koji je bio trener svjetske prvakinje po WIBF-u Danielle Somers".

Tako je počelo, a vrhunac bi Jukić trebao dostići uskoro.

"Titula internacionalnog prvaka Njemačke jako je cijenjena, cijenjenija nego li neke svjetske titule. Spletom okolnosti tron je upražnjen jer je bivši prvak prepustio titulu kako bi mogao boksati za prvaka Europe. Sad je na meni da popunim prazninu."

No, nije bilo lako dobiti priliku za spomenuti meč.

"Kad sam se ozbiljnije uhvatio treninga, nitko od mene ništa nije očekivao, iskreno, nisam ni ja, no s vremenom sam bio sve bolji. Najveća prednost mi je što sam tvrdoglav, uporan, pa mi se i sav trud isplatio. Ništa ne prepuštam slučaju. No, nije sve samo do mene, imam odličnog trenera Vladu Božića koji je uvelike zaslužan za moj uspijeh", priča nam Zadranin koji je još uvijek bez poraza u profi karijeri. Omjer mu je 11 pobjeda u 12 mečeva i jedan non contest kada mu je protivnik u prvoj rundi glavom slomio nos, pa je meč završen bez pobjednika jer je ozljeda bila slučajna.

"Najdraža mi je borba protiv Thomasa Hengstbergera u švicarskom Churu. Meč je bio dinamičan i pun dobrih razmjena udaraca. Švicarski novinari su je proglasili borbom večeri. Iznimno mi je draga i borba protiv Suleymana Daga za WPBO Interkontinentalnu titulu. To je prva titula koju sam osvojio, pa ću je zauvijek i pamtiti, unatoč tome što se radi o manjoj federaciji - prisjeća se Jukić svojih prvih titula i najdražih pobjeda."

I onda dolazimo do Magnoa, koji Zadraninu stoji na putu do uspjeha karijere, uspjeha koji mu, rekosmo već, može otvoriti mnoga vrata u surovom svijetu boksa.

"U toj borbi imam imperativ pobjede jer tako dobivam priliku ponovno doći u poziciju u kojoj sam već bio, a to je boriti se za titulu IBF prvaka Europe, ali neće biti lako, uf..."

Tekst: Josip Smolić

Foto: Marijan Ćosić