"Pojas posvećujem svom pokojnom ocu"

Suze na licu Mirka Filipovića. Kad to vidite, možete reći da ste vidjeli sve. Emocije koje su obuzele jednog od najvećih hrvatskih sportaša u posljednje vrijeme možete mjeriti i vrednovati samo po količinama emocija koje ste sami proživjeli u trenucima dok je ovaj vrhunski sportaš koji je proslavio ime Hrvatske u Japanu i čitavom svijetu, slavio svoj najveći sportski trijumf.

Pola Hrvatske navilo je svoje satove u najranije nedjeljno jutro, a malo je onih kojima se oči nisu zarosile u trenucima dok je Mirko primao pojas namijenjen pobjedniku vjerojatno najvećeg borilačkog turnira na svijetu.

"Pride je dobio najboljeg mogućeg prvaka", priznao je Josh Barnett po završetku finalnog okršaja. "Mirko je zaslužio pobijediti, ovo je njegova večer jer je najviše pokazao u oba meča. Iako sam izgubio, nisam razočaran. Ozdravit ću, nastaviti trenirati i opet se vratiti na isto mjesto, tražiti nove pobjede", rekao je simpatični "showman", koji je do poraza od Mirka nanizao možda i najteži put od svih. Redom je izbacivao Aleksandra Emelianenka, Marka Hunta i Minotaura.

Mirko je bio preplavljen osjećajima, u trenutku dok je primao pojas nije uspio izdržati provalu emocija koja je izašla u obliku suza na njegovom licu. I u takvom trenutku pokazao je svoju veličinu, tražeći da se najprije obrati na hrvatskom jeziku.

"Ovo je moj najsretniji dan u životu, na svoj rođendan ispunio sam svoj sportski i životni san. Želim zahvaliti svim ljudima koji su uz mene već godinama, posebno svom 'drugom ocu' Zvonimiru Lučiću, ali i svojim trenerima, sparing partnerima, doktorima, navijačima, svima koji su uz mene sve ovo vrijeme".

Jednu stvar ipak nije mogao zaboraviti. "Danas žalim samo zbog toga što moj otac nije sa mnom ovdje, da podijelim ovu pobjedu s njim. Umro je prije 12 godina i ovaj pojas posvećujem njemu".

Toliko godina "životinjskog" rada, toliko pretrčanih kilometara, primljenih i podijeljenih udaraca, toliko predanosti, upornosti, tvrdoglavosti. I sve je nagrađeno. Sjetili smo se Gorana i Wimbledona. Ova priča nije previše različita, naprotiv.

Goran i Mirko. U vrijeme šunda, "brze zarade" i potpuno iskrivljenih moralnih i inih vrijednosti, to su priče koje bi trebale nadahnjivati i inspirirati sve mlade sportaše i ljude općenito.