Chris „Blane“ Rowat: „Hrvatska ima zrelu i jako razvijenu parkour scenu, ljudi koji se bave ovom vještinom imaju sposobnost usmjeriti je na pravi put“

Parkour je jedna prilično moderna i nekonvencionalna sportska disciplina, ne pretjerano poznata široj javnosti. Radi se o individualnoj fizičkoj aktivnosti koja se bazira na kretanju kroz okolinu na najbrži i najefikasniji mogući način. Osobe koje se bave parkourom zovu se traceuri („trejseri“), a disciplina je nastala u osamdesetim godinama prošlog stoljeća u predgrađu Pariza.

U Hrvatskoj već gotovo deset godina postoji neprofitna udruga „Parkour Hrvatska“ koja svake godine organizira „Proljetne jamove“ na kojima se okupljaju parkour entuzijasti iz Hrvatske i Europe. Na ovogodišnjem jubilarnom desetom „Jamu“ sudjelovali su i traceuri iz Srbije, Slovenije, Italije, Velike Britanije, Norveške i, dakako, cijele Hrvatske.

„X. Parkour proljetni jam“ započeo je u petak 17. travnja izložbom pod nazivom „Desetljeće kretanja - i malo više“ koja prikazuje razvoj i napredak parkoura u Hrvatskoj od njegovih početaka, 2004. godine, pa sve do danas. Izložba je otvorena u zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu (Vukovarska 68), a za sve zainteresirane bit će izložena do prvog ponedjeljka u svibnju.

Druženje parkour entuzijasta iz regije i Europe u subotu je omelo loše vrijeme. Kiša i hladnoća spriječili su neke traceure da prisustvuju događaju, a oni koji su došli, manje su vremena proveli trenirajući, a više u ugodnom druženju i razgovoru o parkour sceni u Hrvatskoj. Između ostalog, raspravljali su o idejama kako zajednica može unaprijediti svoju kvalitetu i poboljšati edukaciju među mlađim uzrastima parkour entuzijasta.

Druženju su prisustvovali i poznati inozemni gosti, Danel Illabaca, jedan od najpoznatijih traceura današnjice i osnivač Svjetske Freerunning i Parkour Federacije, zatim Bogdan Cvetković parkour trener iz Srbije te Londončani, Shirley Darlington-Rowat i Chris „Blane“ Rowat, jedno od najpoznatijih imena globalne parkour scene, koji je iznio svoje viđenje o parkour sceni u Hrvatskoj.

“Ovo je moj prvi posjet Zagrebu i moram reći da su vaš grad i država iznimno lijepi. Pogled na hrvatsku parkour scenu do sada sam imao isključivo preko hrvatskih traceura koji su nas posjetili u Londonu ili smo se susreli na zajedničkom okupljanju u Danskoj. Sada smo odlično primljeni u Zagrebu i ono što mogu vidjeti iz prve ruke je da se ovdje radi o tradicionalnoj, „old school“ parkour zajednici. U Europi postoje dva tipa parkour zajednica. „Suvremene“ zajednice više su orijentirane na akrobaciju i atrakciju, opasne skokove i pomalo „lude“ stvari koje se često mogu vidjeti na Youtubeu, no, postoje i „old school“ zajednice koje su fokusirane na izvorne metode treniranja. U Hrvatskoj se fokus stavlja upravo na izvorni, holistički način treniranja, a to je po meni način kako bi se parkour trebao trenirati. Hrvatska parkour zajednica je vrlo zrela, koliko to za parkour može biti budući da se radi o, generalno gledano, prilično mladoj vještini. U Hrvatskoj je parkour jako razvijen i o hrvatskoj parkour sceni mogu reći samo pozitivne stvari“, rekao je za Sportnet|hr popularni Blane.

Sljedeći dan je parkour entuzijaste poslužilo sunčano i toplo vrijeme. Nakon treninga i grupne fotografije, održana je radionica za žene za zagrebačkom Bundeku s ciljem približavanja parkoura pripadnicama nježnijeg spola. Radionicu je vodila Shirley Darlington-Rowat, jedna od najiskusnijih ženskih trenera u svijetu, dok su joj pomoćni treneri bili suprug Chris „Blane“ Rowat i Miroslav Pečatnik, jedan od trenera hrvatske parkour škole.

Radionica se sastojala od malih izazova koji su na kraju povezani u jednu veliku cjelinu kretanja. Shirley je nakon treninga zainteresiranim i zadovoljnim djevojkama održala kratko predavanje o problemima i izazovima s kojima se susreću žene u parkouru, a posebno se odnosne na gornji dio tijela koji je muškarcima generički jači.

“Cure su bile jako motivirane i posvećene radionici. Vidjelo se da imaju veliku želju za učenjem. Hrvatska parkour zajednica je jako dobra, a iz osobnog iskustva znam da je svaka zajednica drukčija s obzirom na okolinu“, rekla je poznata londonska traceusica.

Parkour mnogi svrstavaju u kategoriju ekstremnih sportova iako se zbog nepostojanja službenih natjecanja i univerzalnih pravila parkour više smatra vještinom, nego sportom. Svoje viđenje o budućnosti parkoura iznio je Chris „Blane“ Rowat.

“Parkour generalno gledano ima loš imidž. Šira javnost misli kako je ova vještina rezervirana isključivo za mlađu populaciju koja samo „skače okolo“. Ljudi shvate koliko je to zapravo ozbiljan sport tek kad se pobliže upoznaju s parkourom i isprobaju ga. Poruka koju parkour želi poslati još uvijek nije dovoljno dobro shvaćena, no moram reći kako se u posljednje vrijeme radi iznimno puno na promociji ove vještine. U Britaniji prolaznici više ni ne reagiraju na naša skakanja i akrobacije, postalo im je normalno vidjeti kako skačemo po zgradama, penjemo se… parkour je postao uobičajen poput nogometa ili nekog drugog sporta. No, volio bih, dakako, da u budućnosti bude još bolje prihvaćen“.

“Upravo s Vladom UK radimo na tome da parkour postane službeni sport. Do kraja godine trebali bismo postati prvi službeni sport u Velikoj Britaniji nakon gotovo 30 godina, stoga će djeca u školama kao izborni sport kraj nogometa, ragbija, jahanja i drugih moći izabrati i parkour. Trebat će proći još neko vrijeme da postane „mainstream“ sport, naravno da nikad neće dosegnuti razinu nogometa ili ragbija, no zbog ove inicijative parkour će sigurno biti prihvaćeniji, prepoznatljiviji i respektabilniji sport u Ujedinjenom kraljevstvu. Parkour može privući pojedince koje ne zanimaju natjecanja i timski sportovi. Parkour se bazira na napretku i samorealizaciji, ne na natjecanju protiv drugih natjecatelja. Mislim da ljudi koji treniraju parkour imaju sposobnost usmjeriti ga na pravi put stoga nisam zabrinut za budućnost ove vještine“, rekao je Blane.

Osoba koja se bavi parkourom mora biti fizički i mentalno vrlo spremna i snažna. Uvažena je percepcija da se radi o prilično opasnom i ozljedama podložnom sportu. Međutim, Blane tvrdi kako se ovdje radi o još jednom „mitu“ koji se veže uz parkour.

“Jedna osiguravajuća kuća nedavno je u Britaniji provela veliku studiju o ozljedama u različitim sportovima. Ispostavilo se da je daleko najviše ozljeda, s obzirom na broj osoba koji se tim sportom bave, imalo jahanje. Slijedili su kontaktni sportovi poput ragbija i američkog nogometa, a parkour je bio na tek 17. mjestu, što je super. U parkouru osoba napreduje progresivno. S dobrim trenerom napreduje se korak po korak. Traceuer radi sam sa sobom, nikad se ne nađe u situaciji da mu netko može slomiti nogu ili da se mora hrvati s drugom osobom.“

“Osim dobrog trenera, važan je i osjećaj pristupa. Osoba koja se bavi parkourom mora biti iznimno fokusirana. Ozljeda jasno ima, ali one najčešće dolaze zbog pretreniranja, kada osoba ne zna kada treba stati. Vrlo je bitno razviti i pravilan način razmišljanja. Osobe moraju znati kada reći „dosta“, kada trebaju uzeti odmor. Ono što ljudi vide na Youtubeu je najbolje od najboljega. Čovjek skoči s velike udaljenosti i ako promaši, pomisliš, umrijet će. To je istina, ali takva osoba je isti takav skok ponovila više od tisuću puta na ravnoj, sigurnoj površini i dovoljno je sigurna da takav skok može ponoviti bilo gdje. Traceuri se pripremaju kao i svaki drugi sportaši. Naporno treniramo svaki dan kako bismo taj jedan skok, jedan pokret napravili najbolje moguće. Ako imaš pravilan pristup, radi se o prilično sigurnoj disciplini“, tvrdi popularni londonski traceuer.

Parkour je specifična aktivnost jer ne postoje službena natjecanja i univerzalna pravila budući da filozofija parkoura ne poznaje natjecanje protiv drugih, već protiv samog sebe, svojih mogućnosti i prepreka koje treba savladati. Neke velike kompanije pokušale su organizirati natjecanja i prvenstva koja nisu zaživjela zbog lošeg formata i prevelikog broja ozljeda.

“Neke velike kompanije, poput Red Bulla ili Barclaysa pokušale su organizirati natjecanja. Format je bio diktiran od tih kompanija koje nikada nisu isprobale parkour niti znaju točno što je to. Vide prigodu za zaradu i čekaju da vide što će se dogoditi. Traže od natjecatelja da budu najbrži, da skoče najdalje i najviše, a to nije bit parkoura. Takav format natjecanja dovodi do čestih ozljeda i dosta je riskantan za natjecatelje. U budućnosti bi natjecanje moglo funkcionirati ako bi format istoga napravila zajednica i ako se svi oko njega slože. U parkouru se natjecatelji natječu sami protiv sebe i protiv prepreka koje moraju savladati. Ili će pobijediti prepreka ili mi. Recimo, baš smo se u nedjelju (19. travanj) dugo borili s jednom preprekom i na kraju smo ju pobijedili. Nekad pobijediš ti, drugi dan prepreka“.

“Potencijal za natjecanje definitivno postoji, no u drukčijem obliku. Volio bih vidjeti da, recimo, grupe ljudi zajedno pokušavaju riješiti nekakvu prepreku ili nekakav izazov. Nagrada bi se dijelila među grupom, ne pojedincima. No, problem je što takav format ne donosi novac velikim kompanijama jer je „predosadan“ za televiziju i medije, neće postojati jedna osoba koju će se moći proglasiti „šampionom“ i „pobjednikom“, reći za nju da je najbolja na svijetu. Trebala bi se pronaći kompanija koja će doći i reći – mi želimo uložiti u ideju za koju vi mislite da je najbolja. Jer, dosadašnji formati natjecanja su bili prilično opasni i loši“, zaključio je na kraju Blane.

Iskusni hrvatski parkour treneri godinama vode treninge na otvorenom i u dvorani, a često dovode i iskusne traceure iz inozemstva koji vode zanimljive radionice. Udruga Parkour Hrvatska surađuje i s renomiranim europskim sportskim akademijama „Formainartea“ iz Milana i „GerlevIdratshojskole“ iz danskog Slagelska, kao i s Kineziološkim fakultetom u Zagrebu gdje vode predavanja o parkouru u sklopu kolegija „Akrobatika“, dr.sc. Željka Hraskog.

“Iznimno sam zadovoljna izložbom i cjelokupnim Proljetnim jamom. Naša zajednica je pokazala duh koji ju vodi već 11 godina. Zahvaljujem se velikom broju ljudi koji nam je izašao u susret pri postavi izložbe i organizaciji Jama koji je prikazao pravi duh parkoura. Ljudi su trenirali i družili se unatoč lošem vremenu te su pokazali kako nije sve samo u treningu već i u sklapanju, odnosno održavanju prijateljstva bez obzira na vanjske utjecaje. Radionica sa Shirley je odrađena odlično. Feedback i oduševljenje cura koje su prisustvovale istoj je dokaz da smo na dobrom putu i da se u ovakve događaje isplati ulagati. Takve pozitivne reakcije daju nam elana da ovo bude samo još jedan u nizu događaja koje organiziramo“, rekla je za kraj Ivana Lončarević, tajnica udruge Parkour Hrvatska.

Foto: Daniel Girizd