Drveni Pegasus ga je volio

"Evo, tu će biti nova dvorana, trebala bi imati sve sprave za vježbanje", pokazivao je Filip rukavicama prema ogromnom gradilištu. Mjesto se činilo sasvim logično za gimnastičku dvoranu, ali znao sam da će pripreme za Olimpijske igre biti u punom pogonu dok prvi element ne bude izveden tu u Nedelišću gdje su sada blato, beton i željezo. Dvorana stiže malo prekasno, pomislio sam gledajući s koliko čežnje mladić u trenirci iščekuje nastavak radova.

"Pa kako uopće treniraš sve ove godine?", pitao sam, iako sam znao za naporne dane i noći u Bratislavi i tešku životnu priču čakovečkog gimnastičara. "Navikao sam na skromne uvjete, trener i ja puno puta išli vani 'pokrpati' što nismo uspjeli ovdje, ali dobro je, ne žalim se", samozatajno je kazao Filip, trenutak prije nego što nas je snimateljska ekipa pozvala u kombi.

Vozili smo se natrag prema Čakovcu, a predsjednik Filipovog kluba Stevo Tkalčec s tremom je, drhtavog glasa, pričao o milijunima uloženim u novu dvoranu, ali i potcjenjivanju tog projekta od strane mnogih "dušobrižnika". Sumnja uvijek prati hrabre.

Trener Mario Vukoja isplanirao je svaku sekundu našeg posjeta i za petnaestak minuta smo, u staroj dvorani pored trošnoga autobusnog kolodvora, izuvali svoju blatnjavu obuću i čekali da se Filip pripremi za trening.

Derutni hodnik, kao i sav ostali interijer dvorane, bio je prepun izrezaka iz novina, Filipovih postera i fotografija iz djetinjstva. Čitav jedan sportski kolaž 22-godišnjeg putnika za Peking. "Ovo su moji počeci", pokazivao je glavni junak na sliku klinca koji vježba u dvorani gdje se svaki predmet čini većim od njega stotinu puta. Kao da se može cijelim tijelom provući kroz gigantske karike, eto takva je bila fotografija. Sjetio sam se Aleksandra Petrovića i njegove priče o Draženu kako je na prvim treninzima i lopta bila veća od kovrčavoga malog majstora.

"Zaletavam se od wc-a na parter", zjapio je naslov iz sportskih novina, dok mi je Filip objašnjavao kako kroz vrata doslovno uletava u dvoranu koja nema dovoljno prostora za kvalitetan zalet. Gledao sam te crno-bijele pločice pored zahoda (napisao bih toaleta, ali zaista je zahod) i pitao sam se može li Filip pobijediti u toj kombinaciji šaha, gimnastike i nikakvig uvjeta. Djelovao je kao figura koja nikako ne smije biti žrtvovana zbog male sredine, financijske nemoći, predrasuda i potcjenjivanja.

"Kojeg konja mogu jahati jedino muškarci?", sjetio sam se davnog trik-pitanja na sportskoj audiciji. Nitko nije znao odgovor, jer smo svi mislili na živa bića s hipodroma, nikako na "čudovište s ručkama", na kojemu je Filip upravo vježbao olimpijske elemente.

Trener je, pak, vidio da to nije dan kada njegov štićenik "grize", pa je skratio trening na konju i uputio ga na ostale sprave. "Može on u Pekingu puno toga, iako bi i finale bilo poput medalje", pričao je Vukoja odmjereno, bez pompoznosti, svjestan koliko vrijedi taj zajednički rad.

Oko nas su neki novi klinci i klinceze radili vježbe na parteru, i svatko je od tih malih bića na svoj način bio motiviran Filipovim rezultatima. Napokon je završio trening, namignuo, i pored "apparatusa" pitao sam ga sanja li medalju u Kini.

b>"Sanjam, ali sanjam da sam dao sebe, to mi je najvažnije, sve drugo je manje bitno, znam što i koliko mogu napraviti", govorio je zapuhan, s nekim izvanserijskim sjajem u očima.

Danas je lako napisati: bio je to srebrni sjaj. Srebrni sjaj momka iz nedelišćanskog blata. Filipa Udea. Čovjeka koji je tamo na kraju svijeta, s one strane Zida i Vremena, uspio "drvenog Pegasusa" - spustiti na zemlju.