Captain America je napokon pobjednik...

Captain America je napokon pobjednik. Ozareno lice, osmijeh "od uha do uha" i konačno zadovoljstvo zbog dolaska na vrh, osvajanja olimpijskog odličja, ali i prve momčadske titule otkako je ušao u seniorski hokej. Od 2015. godine i zlata na Svjetskom prvenstvu do 18 godina, na kojem je odnio i naslov najboljeg strijelca te MVP-a, ostajao je kratak i bez trofeja. Čekanju je napokon došao kraj i to na najvećoj mogućoj pozornici.

Upravo je Matthewsu posebno laknulo nakon pogotka Jacka Hughesa. Po prvi puta imali smo prilike vidjeti nefiltrirane emocije na njegovom licu. Zvijezda za koju su i tijekom samih Igara, gledajući i slušajući njegove izjave u mix zoni, jer one su uvijek pod posebnom lupom i uvijek se posebno seciraju, mnogi odvažno procjenjivali da se "da primijetiti da se njemu više ne igra hokej", otpustio je kočnicu i dopustio si biti čovjekom. U istoj mix zoni zamalo je i zaplakao, nakon odgovora da medalja ide njegovim roditeljima koje je nekoliko minuta ranije pogledom pronašao na tribini, također u suzama.

Realno, kapetan SAD-a do ovog velikog uspjeha, nije niti imao razloga za toliku sreću. Karijera mu je do sada bila prožeta razočaranjima, ako ne računamo pojedinačne trofeje. Iako iza sebe ima i Caldera i Harta i tri Richarda, momčadski mu je ovo prvi veliki trofej, onaj koji sve mijenja kada pričamo o njegovom legacyju.

2016. godine završio je četvrti na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i do novog nastupa za reprezentaciju čekao je do prošle godine i Four Nations turnira na kojem je u finalu poražen upravo od Kanade. Istina, možda to nije bilo neko na papiru veliko natjecanje, ali tko je gledao te utakmice, zna da se igrao "play-off hokej" i svi su došli praktički u najjačim sastavima. Isti ti pamte i kritike na njegovo postavljanje kod McDavidova pogotka, no kako li su se samo strane okrenule tek godinu dana kasnije.

O razočaranjima na klupskoj razini može se napisati podeblja knjiga. 2016. godine Maple Leafsi ga biraju kao prvi izbor drafta, a nakon što je u debiju zabio četiri gola protiv Ottawa Senatorsa, sva četiri u 4:5 porazu, odmah je krenuo neviđeni hype i Matthews je proglašen spasiteljem kluba koji čeka svoj prvi Stanley Cup trofej od davne 1967. godine.

Međutim, život nije tako jednostavan i spletom raznih okolnosti Matthews još uvijek čeka na taj prvi trofej s Leafsima u modernom dobu. Kako stvari stoje, još će malo pričekati jer Budsi ove sezone ne stoje dobro. Ljetos su napravili puno previše krivih koraka, a nisu ih mazile niti ozljede pa su sada u grčevitoj borbi da uopće dohvate doigravanje, a ako se za to i izbore, realno, ima snažnijih ekipa s kojima će se teško nositi u serijama od četiri pobjede.

Bilo bi im to ujedno prvo propušteno doigravanje od dolaska svog sadašnjeg kapetana. Devet punih godina hokej se u Torontu igrao i nakon regularnog dijela no Leafsi su svega dva puta otišli dalje od prve runde. I upravo zbog toga, u očima svih ljubitelja hokeja u Kanadi, ne samo u najvećem gradu, stoji presuda kako Matthews nije igrač za velike utakmice. Dalo se to pročitati i nakon što je porazio upravo njihove miljenike, jer pogodak odluke nije bio njegov pogodak. Dalo se to pročitati bez obzira na sedam bodova u šest utakmica i odličnim defenzivnim izdanjima.

Matthews nikada, i to s pravom, neće imati status kakav ima kapetan Kanade Sidney Crosby, što god u karijeri postigao, no Crosby je jedan u milijun i kao takav nepošteno je ikoga mjeriti s njegovim kultnim likom. No jednako tako, bilo je nepošteno i konstantno isticati kako kapetan SAD-a igra u kanadskom klubu, u najmanju ruku kao da je počinio dvostruki smrtni grijeh, dok baš nitko istu paralelu nije povukao za Crosbyja i Pittsburgh Penguinse. A zašto i bi?

Od tog povijesnog debija za Leafse, Matthews nije bio toliko iskreno i duboko sretan kao u nedjelju u Milanu. Sreću mu nije mogla pokvariti niti činjenica da je bilo izvjesno da će s jedne od dviju strana, kanadske ili američke, ovisno o ishodu finala, biti kritiziran i "pljuvan" kako god tih 60+ minuta igre završilo. Damned if you do, damned if you don't...

Dobar dio Amerikanaca smatrao je kako Matthews nije materijal za kapetana i kako on ne bi trebao predvoditi SAD, kako ima boljih, karizmatičnijih, glasnijih. Torontovi navijači isto tvrde od kako je naslijedio Johna Tavaresa. No za Mikea Sullivana dvojbe nije bilo, niti prošle godine na Four Nations turniru niti sada. Sullivan je iskusan trener, osvajao je dva puta Stanley Cup s Penguinsima, poznaje u dušu svakog igrača i zna zašto je baš Torontov kapetan taj koji je nosio C na dresu i u reprezentativnim dvobojima.

"On je fantastičan, on je naš kapetan i mi ga slijedimo", poručio je Matthew Tkachuk za kojeg je dio navijača smatrao da bi upravo on trebao biti taj umjesto Matthewsa. No zamislite tu situaciju, divlji Tkachuk smireno komunicira sa sucima. I ne ide baš... Iz istog razloga Tom Wilson nema tu ulogu, bez obzira koliko vatreniji bio od Crosbyja. Da bi bio kapetan, ne moraš biti najglasniji, ali moraš imati pozornost svlačionice i po mogućnosti biti hladne glave kada su sve druge samo to ne. To je upravo ono što Matthews donosi i svoju je ulogu odradio odlično.

Znao je da će ga ogorčeni kanadski navijači dočekati na zub, a posebno oni njegovog Toronta i posebno ako se na kraju Igara okiti zlatnom medaljom. Svašta se pisalo i govorilo u raznim podcastima tijekom olimpijskog turnira, dio navijača mu je, sada za promjenu, zamjerao "pretjeranu borbenost" jer se "tako ne bori za Toronto". No kritike Torontovih pristaša, to uostalom i nije ništa novo.

Ne zaboravimo, u NHL je došao kao ubojiti strijelac i to je potvrđivao sezonu za sezonom, osvojivši i tri Rocket trofeja, međutim, dolaskom Craiga Berubea na klupu, Matthewsova uloga se značajno promijenila. Iako je i dalje bio i još je uvijek prva zvijezda momčadi, više nije isključivo fokusiran na postizanje pogodaka, već sada radi sve u napadačkoj trećini. Više ne rade isključivo za njega, već sada on radi za druge. Auston Matthews nije Alexander Ovečkin no to nužno i nije negativna stvar.

Malo je takvih zvijezda koje bi pristale na tako nešto i toliko se podredile momčadi. Posebno u situaciji kada pored sebe u liniji nema igrače niti približno svog kalibra. Uz dužno poštovanje prema Maxu Domiju i Bobbyju McMannu, no njih dvojica jednostavno nisu materijal za prvu liniju kluba koji svake godine mora ići na Stanley Cup i nisu igrači koji mogu izvući ono najbolje iz svog kapetana. A trebali bi.

Njegova se igra s početkom prošle sezone više ne svodi isključivo na realizaciju. Torontov power play, ali i penalty kill nezamislivi su bez njega, a profilirao se i u fantastičnog 200 foot igrača, nešto što se ne može mjeriti posebnim statističkim podatkom već pažljivim praćenjem utakmica. Uostalom, u finalnom dvoboju protiv Kanade sjajno je zatvorio liniju s McDavidom i MacKinnonom, uz primarnu asistenciju za prvi pogodak.

Toronto ima najveću bazu navijača u NHL-u, a tolike godine bez trofeja izazivaju ogromnu frustraciju. Glavne zvijezde su uvijek na meti stoga je Matthews već navikao na sinusoidu u odnosima. Kada zabije onda je "naš Papi", ako ne zabije, i to već u prvom idućem susretu, kreću infantilni izljevi bijesa i poruke "trade him", ponašanje koje je u konačnici kumovalo odlasku Mitcha Marnera u Vegas prošlog ljeta.

Danas mu više ne zamjeraju to što se toliko veselio dok su Kanađani tugovali, konkretno danas traje hajka na njega zbog odlaska na prijem kod Donalda Trumpa. Na društvenim mrežama navijači najavljuju bojkot, zazivaju oduzimanje C pa čak i trade, neki idu toliko daleko da spominju i potencijalne demonstracije.

Da, neki igrači su preskočili posjet Bijeloj kući i vratili se svojim klubovima. Isti ti nisu kapetan zlatne reprezentacije, a ta uloga donosi i neke obaveze. Nešto tiši su navijači Jetsa kada je u pitanju Hellebuyck, a svi zajedno imaju pomalo kratko pamćenje kada se uzme u obzir da su Floridini Marchand, Bennett i Reinhart, kanadski reprezentativci i Stanley Cup osvajači, prije svega mjesec dana bili na istom mjestu i rukovali se s istim čovjekom. Baš kao i Crosby 2017. godine. No ne uspoređujemo...

Matthews je, bez obzira na sve kritike, u svim fazama igre izuzetno bitan i za reprezentaciju i klub. No više nije tip igrača koji će doći blizu 70 golova u regularnom dijelu sezone, posebno uz ranije spomenute suigrače u liniji. Nije niti tip koji će samo tako baciti rukavice i potući se na ledu, izazivati protivničke igrače na ovaj ili onaj način.

Međutim, ono što Matthews jest je fantastičan igrač, "tihi vođa" i autoritet u svlačionici, lider kojeg suigrači poštuju i slušaju. On je onaj kojeg i protivnici iznimno cijene te je na ledu vrlo rijetko na meti provokacija. Čak i kada su u pitanju oni koji od provokacija i žive, poput Brada Marchanda.

Koliko znači svojim suigračima u dresu SAD-a, najbolje je demonstrirao trenutak na konferenciji za medije nakon osvojenog zlata. Na pitanje misli li da će mu osvojeno zlato pomoći pokrenuti slično i u Torontu, odgovorio je kako sada samo pokušava uživati u sadašnjem trenutku. Još onako vruć s utakmice, s friško stavljenom medaljom oko vrata, i već pitanja o Leafsima i podsjećanje da s njima nije osvojio apsolutno ništa. Klasika koju je vrlo vjerojatno i očekivao. Odgovor kakav je već dobro utrenirao.

No, strijelac "zlatnog pogotka", Jack Hughes, upao mu je u riječ i rekao nešto što je barem na nekoliko minuta sve kritičare postavilo na pravo mjesto. "Više nije bitno što će od sada na dalje itko govoriti o njemu. Auston Matthews je osvajač zlatne olimpijske medalje. Auston Matthews je pobjednik." Jackov brat Quinn na to je brzo nadodao: "Tako je. To je ono o čemu bi mediji u Torontu trebali govoriti. Auston Matthews nas je odveo do zlata".

Čovjek koji je u Milano otputovao znajući da za njega, što se navijača i medija u Torontu tiče, postoji jedino no-win ishod, digao se iznad svega. Digao se na pobjednički podij do zlata i uspjeha koji mu nitko neće moći uzeti. Captain America je napokon pobjednik i to apsolutno zasluženo...