Fenomen Norveška: kako je zemlja od šest milijuna žitelja postala kraljica (ne samo) zimskih sportova

Logično, najviše kolajni osvajali su u nordijskim disciplinama (skijaško trčanje, biatlon, nordijska kombinacija, skijaški skokovi), ali skoro jednako su uspješni i u brzom klizanju, gdje ugrožavaju dominaciju Nizozemaca, a proteklih godina su doživjeli pravu ekspanziju i dominiraju u alpskom skijanju (imali bi i jedno zlato više da Braathen u međuvremenu nije postao… Brazilac Pinheiro). Od Kjetila Andréa Aamodta, preko Henrika Kristoffersena, Aleksander Aamodta Kildea, Kristoffera Haugena, do Atlea Liea McGratha (doduše, tragičara olimpijskog slaloma), stvorili su uvjerljivo najjaču selekciju.

Ujedno, drže i primat po ukupnom broju osvojenih medalja na jednim Zimskim igrama, postavljen u Pyeonchangu 2018. godine (39), kao i zlatnih (16) iz Pekinga 2022. Oba ta primata mogu biti srušeni do kraja ovog tjedna… Uz sve navedeno, imaju ni manje ni više nego – četiri najuspješnija olimpijca svih vremena: Johannes Hoseflot Klaebo je nekidan postao lider s devet zlata (ima priliku ove Igre završiti sa 11), dok su se Bjorn Daehlie, Ole Einar Bjorndalen i Marit Bjorgen "zaustavili" na osam najsjajnih odličja!

Ali norveški sport je puno više od samo zimskog, podsjetimo da su i u nogometu napravili ogroman iskorak, ne samo što imaju jednog Haalanda, nego je reprezentacija dominirala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, te "demolirala" četverostrukog prvaka Italiju. Emblematičan je pak slučaj Jakoba Ingebrigtsena, srednjeprugaša koji je uspio prekinuti afričku dominaciju na dionicama od 1500 do 5000 metara, osvojivši zlato redom u Ljetnim olimpijskim igrama Tokio 2020 i Ljetnim olimpijskim igrama Pariz 2024, sve do kros utrka. Iste veličine je i Karsten Warholm, svjetski rekorder i osvajač zlatne medalje u Tokiju na 400 metara s preponama.

Kako zemlja od niti šest milijuna stanovnika, koja se po olimpijskom budžetu ne može ni usporediti a kamoli mjeriti sa drugim velikanima, postiže takve uspjehe?

Uz stalno poboljšavanje infrastrukture, procjenjuje se da u Norveškoj 93 posto djece mlađe od 12 godina redovito trenira zimske sportove dulje od godinu dana. Do te dobi ne zahtijevaju se rezultati, sport je doslovno dostupan svima i mogu se baviti i u rekreativne svrhe u oko 11.000 klubova rasprostranjenih diljem zemlje. Nakon 12. godine najtalentiraniji i najperspektivniji mladi sportaši prelaze pod nadzor organizacije Olympiatoppen, čija je zadaća razvijati vrhunske sportaše te im osigurati trenerske stožere i potporu naprednih tehnologija. Da bi se pronašao baš precizniji odgovor, potrebno je vratiti se otprilike četrdeset godina unatrag: naime, još od 1987. Norveški olimpijski odbor te sportska konfederacija (Nif) izradili su vlastitu Povelju o pravima djece u sportu (Bestemmelser om barneidrett), čime su preduhitrili načela Konvencije UN-a o pravima djeteta iz 1989. godine. Norveška povelja promiče pozitivna sportska iskustva, besplatnost sportskih usluga i multidisciplinarnost. U istim godinama u kojima je nastajala povelja, Norveška je izabrana za domaćina Zimskih olimpijskih igara 1994. u Lillehammeru. Taj je događaj postao prekretnica: nastao je Olympiatoppen, vrhunski centralizirani sportski centar koji najboljim sportašima omogućuje zajedničko treniranje i najbolje uvjete za napredovanje.

Samo naizgled, ovo nije nešto baš toliko posebno, jednostavno, to je sustav usavršavan godinama koji svim mladima pruža jednake mogućnosti za uspjeh, kao što se događa i u mnogim drugim zemljama. No, uspjeh Norveške na Olimpijskim igrama čini jedinstvenim "socijalistički" pogled na sport, kako je svojedobno objasnio Morten Aasen, bivši sportaš koji je postao dužnosnik u nacionalnom Olimpijskom odboru: "Mi smo bogata zemlja, ali vjerujemo u socijalistički način djelovanja. Uspjeh dolazi iz napornog rada i zajedništva."

Zbog štednje i racionalnih troškova proizlazi i koncept zajedništva koji sportaši i dužnosnici često ističu. Za putovanja u inozemstvo ili pripreme, norveške delegacije obično rezerviraju jeftiniji smještaj i sobe u kojima može boraviti više osoba, a to vrijedi i za najuspješnije i najpoznatije sportaše. Neki suigrači dijele čak i spavaće sobe do 250 dana u godini. Pritom, svi imaju iste uvjete, svak tko bi za sebe tražio posebni status "zvijezde" zbog svojih rezultata, samo bi – izletio iz sistema.