Ostali sportovi

Hrvatska s najmanje sportaša na OI još od Barcelone

Jedne od vjerojatno najneobičnijih olimpijskih igara trebale bi se održati od od 23. srpnja do 8. kolovoza u Tokiju. Većina sudionika se već zna, postoji određena mogućnost za još nekolicinu sportaša, npr. košarkaša. Međutim, što se može očekivati od naših sportaša u Tokiju?

Trenutni broj sportašica i sportaša u Tokiju je 47, broj je zbog brojnih okolnosti naravno podložan promjenama, na stranicama HOO početkom lipnja pohvalili su se procijepljenošću naših sportaša koje iznosi preko 90 posto kao određenu sigurnost za neometano nastupanje što se ne može sa sigurnošću reći s obzirom na slučajeve pozitvnih testova bez obzira na primljeno cjepivo, svakako ostaje vjera da neće biti pozitvnih testova u hrvatskoj delegaciji za vrijeme igara.

No, ostavimo epidemiologiju nekom drugom, mi koji na to trenutno nemamo utjecaja primimo se sporta, što možemo očekivati od hrvatskih sportaša u Tokiju?

Hrvatska na OI:

Barcelona 1992. - 41 sportaš/ica - 12 sportova (tri medalje)
Atlanta 1996. - 85 sportaša/ica - 14 sportova (dvije medalje)
Sydney 2000. - 91 sportaš/ica - 12 sportova (dvije medalje)
Atena 2004. - 81 sportaš/ica - 14 sportova (pet medalja)
Peking 2008. - 101 sportaš/ica - 15 sportova (pet medalja)
London 2012. - 107 sportaša/ica - 18 sportova (šest medalja)
Rio de Janeiro 2016. - 88 sportaša/ica - 18 sportova (deset medalja)

Potencijalni osvajači medalja?

U hrvatskoj javnosti složit ćete se uglavnom se cijene samo medalje, evo nekoliko potencijalnih osvajača:

Sandra Perković (atletika)
Martin i Valent Sinković (veslanje)
Tin Srbić (gimnastika)
Tonči Stipanović (jedrenje)
Damir Martin (veslanje)
Šime i Mihovil Fantela (jedrenje)
Josip Glasnović (streljaštvo)
Sara Kolak (atletika)
Mektić/Pavić (tenis)
Vaterpolska reprezentacija

Krenimo od ukupnog broja sportaša, bez obzira na to što brojka nije finalna, možemo zaključiti kako ćemo na ovim OI nastupiti u jednom od najskromnijih izdanja ikad.

Naravno, radi se o posebnim OI i specifičnoj situaciji, međutim, glavni uzrok gore navedenih brojeva i ako je tako možemo nazvati krize hrvatskog sporta je sustav, premda i time dajemo komplimente jer sustav sporta u Hrvatskoj praktički ne postoji, sve se svodi na ludo entuzijastične trenere, roditelje i sportaše, a dok god situacija bude takva, moramo biti tri puta ponosniji i zahvalniji ne samo na medalji nego i plasmanu na OI. To je samo po sebi trnovit put, međutim u Hrvatskoj je još trnovitiji, pogotovo kada razgovaramo o individualnim sportovima, uz vrlo male stipendije, loše uvjete za trening, posebice u manjim gradovima, također imamo otežavanje bavljenja sportom osobama koje se obrazuju, pogotovo na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini, na visokim učilištima ipak ima nekolicina pozitivnih primjera.

Možemo se opravdavati pandemijom koja svakako igra određenu ulogu, međutim, činjenica je da ćemo brojčano imati daleko manje sportaša nego prijašnjih godina, pitanje je hoće li nadležni na vrijeme reagirati.

Isto tako se nadamo jer je već praktično postalo pravilo da će netko tko nije bio u nekakvim predviđanjima za medalje od naših predstavnika iznenaditi i završiti na prva tri mjesta. test