Neka se i Đoković može pohvaliti slikom s olimpijskim pobjednikom

Skroman, smiren i strpljiv, baš kakav je bio i tijekom i netom nakon osvajanja zlatne olimpijske medalje u gađanju letećih meta, Giovanni Cernogoraz je bio i sinoć oko 23 sata na dupkom punoj konferenciji za medije u Hrvatskoj kući. Još je jednom ponovio: "Bio sam nervozan u kvalifikacijama, bio sam siguran da će 122 pogodaka biti i više nego dovoljno za ulazak u finale, obično je dostatno i 119, a na kraju je ispalo na knap. Noge su mi se tresle u posljednjoj seriji od pet golubova, ali ispalo je dobro. U finalu sam bio potpuno smiren i mislio 24 pogodaka od 25 skoro uvijek donese medalju, a kad sam shvatio da je imam, nisam mogao ne zaplakati. Mislim da mi je plač i pomogao, opustio sam se ispalo je kako je ispalo, na kraju je završilo da nije moglo bolje".

Gledatelji, uostalom i mi novinari, velikim smo dijelom gađanje letećih meta prvi put gledali uživo ili na licu mjesta ili prijenos na malim ekranima. Mnogi kažu da im je netko rekao da će jednom gristi nokte gledajući gađanje glinenih golubova, pomislili bi da je lud, koliko je ovaj sport raširen u Hrvatskoj i jeste li svjesni koliko ste napravili za njegovu popularizaciju? "Mali smo sport i svjesni smo da su dva finala i olimpijsko zlato sve za sponzore, buđenje javnosti", nadovezala su se braća Anton, šestoplasirani u Londonu i Josip Glasnović petoplasirani prije četiri godine u olimpijskom finalu u Pekingu.Crnogoraz je nastavio: "Ja sam počeo u Gusaru, a zbog boljih uvjeta prešao sam u Veliku Goricu. 30-tak je članova od čega šest, sedam aktivnih mada uglavnom treniram sam, individualno s bivšim izbornikom Stjepanom Vučkovićem. Na državnom prvenstvu bude nas stotinjak natjecatelja".

Cernogoraz je sa 146 pogođenih meta (bez šest u shoot-offu s Talijanom Massimom Fabbrizijem) izjednačio olimpiijski rekord u finalima...

Pojedinačni ste i ekipni prvak Europe, je li vaša pobjeda zaista tolika senzacija? "Mislim da jest, prva u ovom sportu. Ovo je povijesni trenutak za mene osobno, hrvatsko streljaštvo i našu državu uopće, nadam se poticaj ostalima da se počnu baviti ovim sportom. Stvari se moraju mijenjati, mladi moraju vidjeti da se može do uspjeha jer teško dok je sve isključivo na roditeljima kad se balansira i s školom. Kasnije dolaze i fakultetske obveze i posao i nemate li potporu sustava nema tu uspjeha".

Streljaštvo je skup sport. Koliko je bilo teško financirati se i probiti pod okrilje sponzora? "Nije bilo lako, da mi nije bilo obitelji koja me podupirala ne bi bilo ni ovog uspjeha jer sponzora nije bilo dok nije došla prva medalja. Stvari su se počele mijenjati nakon brončane medalje na Svjetskom juniorskom prvenstvu i ekipnog srebra u Španjolskoj 2007., stigla je tada pomoć Grada, Saveza, sponzora. Čim imaš rezultat, dobiješ pomoć, uđeš i u olimpijski program, ali na početku nemaš ništa. Sve smo sami financirali, moja puška naprimjer košta 8,000 eura, svaki metak kunu i pol, a ispucam ih 15 do 20 tisuća po sezoni. Pripreme koštaju, kad je zima i puše bura valjalo bi otići negdje, ali tako nešto je skupo. U Italiji je drugačije, Italija je centar ovog sporta, puške i municija proizvode se tamo. Fabbrizi je primjerice zaposlen u policiji, prima plaću i sve mu je plaženo, ondje se od ovog sporta može dobro živjeti. Ja sam konobar u obiteljskom restoranu i veoma bi mi pomoglo kad bih dobio posao u Hrvatskoj vojsci ili policiji. Valjda će moja medalja, Antonovo finale, činjenica da smo ekipni prvaci Europe biti dovoljni da se stvari pokrenu nabolje".

Kako izgleda trening olimpijskog pobjednika? "Treniram po programu, pucanje, teretana, trčanje. Šest dana u tjednu, tri dana pucanje, a tri dana su podijeljena između trčanja i teretane. Trčim i po 18 kilometara, a treniram tri sata ujutro i još dva poslije ručka. Natjecateljska sezona traje od ožujka do listopada, a odmah u 10. mjesecu krećem s jakim treninzima. Radim i neke specifične vježbe za koordinaciju i ravnotežu. Jednom sam bio i kod psihologa, ali shvatio sam da sam sebi moram biti psiholog".

Kako ste se uopće odlučili za gađanje letećih meta? "Rijetko se tko ovim sportom bavi, a da mu se netko u obitelji nije njim bavio. Ja sam krenuo stopama oca i djeda, oni su cijeli svoj život u lovu i tako sam i ja počeo. Kao mali išao sam s njima u šumu i zaljubio se". Što se najčešće lovi? "Sve, fazani, zečevi, šljuke, a prvi ulov bio je srnjak. Medvjeda, međutim, nikad neh upucao, ne znam zašto, ali medvjeda bi mi bilo žao ubiti". Oženjeni ste uskoro 30-godišnjak, tata dvoje djece i pucate glinene golubove. Jeste li kao mali zračnom puškom pucali žive? "Haha, priznajem, jesam".

Cijeli Novigrad navodno danas u 14:15 stiže u Zagreb na doček, obećali ste vrlo skoro organizirati i proslavu u vašem obiteljskom, ribljem restoranu? "Pozvani su svi, uz obitelj i prijatelje pozvat ću i novinare i sve sportaše s Olimpijskih igara. Uf, mislim naše naravno, samo naše!", nasmijao se i spustio na prigodnu proslavu medalje gdje su mu među ostalima čestitali i ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović, predsjednik Hrvatskog olimpijskopg odbora Zlatko Mateša, glavni tajnik HOO-a Josip Čop i počasni član Međunarodnog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak.