Zvijezda dana Cortine i Milana: od dvije operacije i sedam sati fizioterapije dnevno do zlata u 315 dana

Može se, bez imalo pretjeravanja ustvrditi, "Snježna tigrica", s prepoznatljivim crtežom na kacigi, izvela je jedan od sportskih pothvata koji se pamte za sva vremena. Ona je, istina, u svojoj fantastičnoj karijeri već ostvarila impresivne domete, dvostruka je osvajačica Svjetskog kupa i svjetska prvakinja, ali njeno (prvo) olimpijsko zlato, osvojeno na Tofani u Cortini u SuperG-u ima sve karakteristike filmske priče.

Prije samo 10 mjeseci, netom nakon što je proslavila svoj drugi veliki Kristalni globus, djevojka iz La Sallea u Aosti nastupala je na prvenstvu Italije u veleslalomu, jednom posve marginalnom natjecanju, te u padu (nakon što je rukom zakačila zastavicu, slično kao Vonn) pretrpjela višestruki prijelom potkoljenice i tibije, kao i puknuće prednjeg križnog ligamenta lijeve noge. Iako je do Igara bilo još puno vremena, stručne prognoze su jasno sugeriralo kako ova već 36-godišnjakinja – kćer slavne talijanske skijašice Marie Rose Quario – ima minimalne izglede za oporavak na vrijeme. Uslijedio je iznimno težak, kompliciran proces oporavka, nakon prve operacije "zaradila" je 42 šava, a prije samo četiri mjeseca morala je po drugi put pod kirurški nož. "Nisam mogla normalno ni hodati, kamoli penjati se stepenicama, koljeno mi je bilo stalno natečeno."

Uslijedila je rehabilitacija u J-Medicalu, medicinskom centru Juventusa u Torinu, imala je dnevni raspored od sedam sati fizioterapije! Uz sve fizičke vježbe, radila je i na psihološkom oporavku, podrvrgnula se čak i hipnozi. Kako je sama ispričala u jednom intervjuu, najdelikatniji od svih trenutaka bio je onaj kad je po prvi put nakon ozljede stala na skije i u tom procesu pomogao joj je najpoznatiji sportski psiholog u Italiji, Giuseppe Vercelli. Taj dan, 26. studenoga u Cerviniji, pokazat će se ključnom točkom u dugoj kalvariji.

Iako se nešto prije Igara (20. siječnja) vratila u Svjetski kup i odmah zauzela šesto mjesto u veleslalomu na Kronplatzu – što je već samo po sebi bilo skoro nevjerojatno - nije bila optimist, jer je zbog prejakih bolova često morala preskakati treninge i nije osjećala formu i spremnost kakvima je dominirala na stazi. Međutim, "tigrica" iz mjesta La Salle je imala, blago rečeno, željeznu volju, motiv da na "domaćem terenu" stavi konačni pečat jedne već ionako čudesne karijere. "Kad sam se vratila u tim, nisam se ni minute družila s ekipom ni opuštala, doslovno svaku minutu sam koristila za fizioterapiju. Jednostavno, htjela sam znati da radim sto posto na svom oporavku, da sutra ne bih imala za čim žaliti…"

I tako je "Fede" već ostvarila jednu, možda jednako važnu pobjedu, samu činjenicu da može nastupiti na Igrama, a onda joj je kao posebna inspiracija i motiv bio jedan vrlo emotivni doživljaj – nosila je talijansku zastavu na otvaranju Igara ulicama Cortine, kroz špalir navijača, bodrena kao biciklisti u ciljnoj liniji Gira ili Toura. Sve je to bilo samo uvertira, preludij za posljednju scenu ove drame s "happy endom", briljantna vožnja na stazi prepunoj zamki koja je mnoge koštala izletanja (pa i kolegicu, inače prvu favoritkinju za zlato, Sofiju Goggiju, svoju vječnu rivalku i "neprijateljicu", s kojom je dijele međusobne antipatije). "Osim hrabrosti i neophodnog rizika, kao nikada prije u ovoj utrci nije bilo važno biti mudra, izbjeći sve opasnosti", objasnila je. I priznala, "iskreno, nisam ni sanjala da ću pobijediti, možda mi je pomoglo to što olimpijsko zlato nikad nisam osjećala kao neku opsesiju, niti bih ga mijenjala za Kristalni globus Svjetskog kupa."

Od strašnog pada na pisti u Moani do zlata u Cortini, put je bio dug točno 315 dana. "Kad joj je bilo najteže, nismo mi tješili nju, nego ona nas, govoreći, hej, pa to je samo jedna noga…", otkrila je mama Maria o svojoj kćerki olimpijskoj šampionki. Isto tako, ovo je "samo jedna pobjeda u SuperG-u", a zapravo lekcija za školske udžbenike o trudu, upornosti koji se ponekad zaista isplate. I vjeri naravno, jer "Fede", zaista, ime je znak.