Zvijezda dana Cortine i Milana: Od tragičnog 23. prosinca do olimpijskog zlata posvećenog najboljem prijatelju

Ušavši u sobu, ugledao je na podu beživotno tijelo svog kolege i cimera Siverta Guttorma Bakkena. Lice mu je bilo bijelo, a na njemu "visinska maska", koja umanjuje unos kisika, a služi za simulaciju uvjeta kakvi vladaju na velikim nadmorskim visinama. Bakken je ranije propustio jednu sezonu zbog problema sa srčanim mišićem, ali se u međuvremenu vratio i nastavio s nastupima u Svjetskom kupu. No, srce nije izdržalo pritisak te maske, koja (kazali su stručnjaci) stvara unos kisika "himalajskih uvjeta", kao da je na 7000 metara n/v i često je koriste biatlonci u svojim pripremama, kako bi se što bolje prilagodili svim naporima koje doživljavaju tijekom utrka.

Nakon strašnog šoka i panike, Botn je istrčao u hodnik, počeo dozivati pomoć, bile su to sekunde, minute neopisive drame… Ali, ništa se više nije moglo napraviti, za Bakkena više nije bilo spasa.

Od toga dana, Botn se dugo nije uspijevao oporaviti, prolazio je tjednima kroz neizrecivu tugu zbog gubitka svog najboljeg prijatelja, a slika iz hotela pretvorila se u noćnu moru. Naravno, nije mogao nastaviti s natjecanjem, preskočio je mjesec dana i ostao bez izgleda da u prvoj sezoni nakon odlaska Boea osigura nastavak norveške dominacije. Ali, to više ionako nije bilo važno, jer postoje u životu stvari koje su puno veće i važnije od svih trofeja i medalja.

Nedugo prije Olimpijskih igara, Botn se ipak vratio, objasnivši "kad bih sad izgubio svu motivaciju i odustao, imam osjećaj da bih tako izdao Siverta. Znam točno što bi mi on sad rekao – da nastavim trenirati i budem opet najbolji. Zato ću se vratiti biatlonu, to je najbolji način da sve svoje nastupe i pobjede posvećujem njemu."

Johan-Olav bio je samo "jedan od" desetina norveških biatlonaca, zaljubljenik u ovaj sport, ali zbog prejake konkurencije ni blizu vrha, pa je čak i ispao iz užeg sastava reprezentacije koja nastupa u Svjetskom kupu. No, ovaj, danas 26-godišnjak iz Starheima, mjestašca iz mistične "zemlje fjordova" bio je uporan, u svojoj opsesiji da uspije podvrgavao je svoje granice izdržljivosti do "posljednje crte", uz prosječno 1000 sati treninga godišnje i ekstremne treninge od čak 150 kilometara bez pauze na ski-rollu. Naime, njegovi fizički, atletski potencijali oduvijek su bili nevjerojatno visoki (dobio je, recimo, poziv od norveškog biciklističkog saveza da promijeni sport i nastupi na državnom prvenstvu u utrci kronometra), ali "rak-ranu" predstavljalo mu je – pucanje. Često pod iznimnim stresom i strahom od promašaja koji su najčešće presudni faktor u biatlonu, Botn je gubio dragocjene minute.

Ipak, ovaj, mogli bismo reći "manijakalni" trud počeo se konačno isplaćivati u posljednjih godinu-dvije, a kad je na početku ove sezone ostvario pobjedu u utrci Svjetskog kupa u Oestersundu, zaradio je 60.000 eura uz duhovitu primjedbu "više sam uprihodio u jednom vikendu nego u cijeloj karijeri dosad". I uopće nije pretjerao. "Ne znam što s toliko novaca, možda počnem štedjeti, možda kupim stan"…

Sve je izgledalo idilično, Botn je nizao odlične rezultate i senzacionalno zasjeo na vrh poretka. Sve do tog fatalnog 23. prosinca (da, ako ste se sjetili, baš kao u potresnoj pjesmi Tonija Cetinskog) kad mu se srušio svijet i kad je izgledalo sve završeno…

No, ova storija ima, barem u sportskom smislu, epilog iz bajke. Botn je na olimpijskoj stazi u Anterselvi u utorak uspio u onome što mu je godinama bio nerješiv problem: pogodio je svih 20 metaka, izbjegao kaznene minute, a u skijaškom trčanju ionako mu nema premca. Možda je patetično, nimalo maštovito, zamisliti kako ga je u tih 50 minuta na putu do trona vodio Sivert, a možda, ipak, i nije…