dr. Zdravka Poljaković Skurić: 'Nije nemoguće da netko od naših jahača nastupi jednom i na Olimpijskim igrama'

Prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić liječnica je koja je već je tri godine na čelu Hrvatskog konjičkog saveza. Ova još uvijek aktivna i uspješna jahačica pročelnica je Zavoda za intenzivno liječenje i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb, predavačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, predsjednica Hrvatskog neurološkog društva te osnivačica Udruge za neurorehabilitaciju djece i odraslih.

Koliko je uspješna kao predsjednica Saveza pokazuju i posljednji rezultati naših jahačica i jahača na velikim natjecanjima. Hrvatska je na nedavnoj Balkanijadi u Grčkoj osvojila pojedinačno i ekipno zlato u preponskom jahanju, mediji taj rezultat mahom nazivaju povijesnim, no za profesoricu Poljaković Skurić to nije iznenađenje.

"Hrvatski konjički nacionalni timovi već su drugu godinu zaredom ostvarili vrhunske rezultate na ovom regionalnom prvenstvu na kojem sudjeluje između devet i 11 zemalja, kako koje godine. Već smo prošle godine imali seniorsku prvakinju u preponskom jahanju, našu Leu Djelmić, a ove je godine taj uspjeh ponovila i Josipa Koletić, uz veliki uspjeh i cijele seniorske ekipe koja je također osvojila prvo mjesto u ekipnom dijelu natjecanja. No moram istaknuti i druge konjičke discipline koje su ove godine doista ostvarile velike uspjehe na Balkanskom prvenstvu – drugo mjesto u utrci zaprega, ekipni naslov u dresuri u kategorijama djece i juniora, u individualnim kategorijama prvo i treće mjesto za naše juniorke, srebro za mlade jahače i bronca za seniore, u daljinskom jahanju ponovili smo uspjeh od prošle godine i osvojili ekipno zlato, a sada imamo i seniorskog prvaka, Stefana Osipa. Tako da mislim da doista ovu godinu možemo s pravom nazvati povijesnom", kaže predsjednica Hrvatskog konjičkog saveza u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.

U hrvatskoj su ekipi u preponskom jahanju uz Andriju Hrgovića bile tri jahačice - Lucija Arleta Šestan, Lea Djelmić i Josipa Koletić. To je nešto po čemu je konjički sport specifičan pa i prepoznatljiv. Koje su prednosti sporta u kojem zajedno nastupaju žene i muškarci?

"Konjički je sport jedan od tri olimpijska sporta u kojem se žene doista natječu ravnopravno s muškarcima, čak u mlađim dobnim skupinama ima više žena od muškaraca što je specifičnost upravo našeg sporta. Objašnjenje i nije toliko kompleksno – naime naš „rekvizit“ je živo biće, sportaš za sebe, koji ponekad ima puno bolju suradnju sa ženama i ženskom psihologijom, a gdje nije toliko bitna fizička snaga već na prvom mjestu emocija. Rijetko koji jahač, bez obzira na spol, jahanje započinje zbog ljubavi prema toj sportskoj disciplini – u pravilu je osnovni motiv ljubav prema konjima. A ljubav mogu jednako osjećati i muškarci i žene. Mislim da je to velika prednost u odnosu na ostale sportove. Naime, nikako ne mislim da muškarci i žene trebaju biti jednaki – jer to jednostavno nisu. Ali da trebaju biti ravnopravni – to apsolutno. A naš sport to upravo dokazuje."

Konjički sport nije jedini u kojem, barem u mlađim dobnim kategorijama, ima više žena nego muškaraca. No, koji je razlog tome kada govorimo o jahanju?

"Mislim da je upravo ta emocija prema konju ono što pokreće i sportsku aktivnost kada govorimo o jahanju. Zaista je istina da djevojčice puno više osjećaju privrženost prema konjima i nekako lakše iskazuju upravo taj osjećaj pripadnosti i povezanosti. No kada pogledate starije dobne skupine, onda ima čak jednaki broj muških i ženskih sportaša u konjičkom sportu, pa čak možda nešto više muškaraca. Možda je potrebno više vremena da taj emotivni svijet postane važan. No, mislim da nitko taj fenomen nije baš uspio do kraja istražiti. Neka novija istraživanja pokazuju da cjelokupna briga oko konja, jer konjički sport nije samo jahanje već i povezanost s konjem-partnerom i konjem-sportašem, zahtijeva respektabilnu količinu empatije, emotivne komunikacije i socijalizacije, što je u ranijoj dobi više izraženo kod djevojčica."

Više je razloga zbog kojih se konjički sport smatra elitnim ili čak elitističkim, pa nas je zanimalo koliko jahača i klubova ima u Hrvatskoj i u kojim je sredinama konjički sport najpopularniji i najrazvijeniji.

"U Hrvatskom konjičkom savezu ima 72 konjička kluba uz napomenu da svake godine imamo jedan do dva zahtjeva za nove klubove. Nisu svi jednako aktivni, tako da mogu reći da je oko 60-tak klubova doista sportski aktivno. I nadalje su Zagreb i Zagrebačka županija najaktivnija što se tiče broja klubova i organizacije natjecanja. No, i Istra postaje sve istaknutija, poglavito kada govorimo o disciplini daljinskog jahanja, pa je Istarski konjički savez dobio i organizaciju Europskog prvenstva u daljinskom jahanju za juniore što je u povijesti hrvatskog konjičkog sporta najznačajnije natjecanje čiji smo organizatori. Ne smijem zanemariti niti Slavoniju, iako bi tu još trebalo poraditi na ponovnoj popularizaciji konjičkog sporta. Što se broja registriranih jahača tiče, tu se krećemo oko brojke 1000, uz nešto veći broj registriranih konja."

Jahanje je jedini sport u kojem je, grubo rečeno, „glavni rekvizit“ živo biće. Konji znaju dostići nevjerojatno visoku cijenu, no koliko dugo traju u, primjerice, preponskom jahanju i u kojoj su dobi najbolji za vrhunski sport?

"Da, kao što je već istaknuto, konjički sport je u tom sportskom partnerstvu, a ja bih se usudila reći i prijateljstvu i suradnji između dva sportaša, jedinstven. Cijene sportskih konja su vrlo različite, a mogu i varirati tijekom sportske karijere konja. Vrhunski svjetski konji mogu doseći i vrtoglave cijene od nekoliko milijuna eura, no to su naravno izuzeci. Što se tiče dobi, u konjičkom sportu olimpijskih disciplina - dakle galopski sport ne ubrajam u te discipline - konj započinje sportsku karijeru u dobi od četiri ili pet godina i može se natjecati do svoje 18. ili čak i 19. godine. Sportsku zrelost svakako dostiže, uz pravilan rad, u svojoj devetoj ili desetoj godini."

Nedavno nam je jedna jahačica iz Čakovca rekla da bi joj za bolje rezultate trebao konj od 150 tisuća eura, kakvog si ne može priuštiti. Ima li puno takvih slučajeva i kako ih riješiti?

"Naravno da su financije značajna stavka u napretku mladih jahača. U svim disciplinama. A cijene konja, kao i svega ostaloga, vrtoglavo rastu. No, kupiti konja nije uvijek najskuplji dio ovog sporta. Pripreme i odlasci na natjecanja, bez čega nema sportskog napretka, kada zbrojimo godine kroz koje je potrebno održavati kontinuitet, pa i svakodnevna briga za konja, na kraju ispadnu još veće opterećenje od same kupnje konja. Ja se opet vraćam na edukaciju. Jahači koji su educirani, koji imaju pravilan trening i dovoljno znanja da svog konja pravilno treniraju i vode kroz njihov sportski život, mogu kupiti mladog konja za daleko manju cijenu i zapravo ga dovesti do razine vrlo skupog sportaša – i to je isto tako ono što se u konjički bolje razvijenim sredinama radi. Na žalost, kao i u svakom sportu, doista je novac bitna stavka za napredak. No, ja i dalje vjerujem da pravilnim radom s konjima iz hrvatskog uzgoja, pa time i dostupnijima, možemo ostvariti odlične rezultate. Uzmimo samo primjer Lee Djelmić, čiji je konj s kojim ostvaruje vrhunske međunarodne rezultate, konj hrvatskog uzgoja s kojim ona radi od početka i čiju je vrijednosti, mogu tako reći, ustostručila. Dakle može se i s manje skupim konjima dosegnuti vrhunski rezultat. Ali za to je potrebno znanje i kao u svakom sportu, upornost."

Aktualna prvakinja Balkana u preponskom jahanju Josipa Koletić vjeruje da Hrvatskoj u perspektivi ni Olimpijske igre nisu nedostižne (na Igrama 1992. i 2004. za Hrvatsku su nastupali strani jahači). Koliko je to realno očekivati znajući da na Igrama u konjičkom sportu nastupaju uglavnom najbogatije svjetske zemlje?

"Ja sam svakako optimist. Imamo sada mladih jahača koji već ostvaruju odlične rezultate, a Josipa je svakako jedna od njih. Stoga – ništa nije nemoguće", optimistična je profesorica Zdravka Poljaković Skurić.