Ivaniš: 'Stadionu je mjesto u Maksimiru, ali s najviše 25 tisuća sjedećih mjesta'

Dugogodišnji predsjednik Komisije za graditeljstvo i okoliš pri Hrvatskom olimpijskom odboru Krešimir Ivaniš pravi je sugovornik za ovu temu, tim više što je na neki način već poodavno predvidio ovakav scenarij kada je o spomenutom bazenu riječ.

"Prije 12 godina predsjednik HOO-a Zlatko Mateša me zamolio da pomognem Vukovaru u predradnjama na izgradnji dvoranskog plivališta. U Gradskoj upravi Vukovara sam od kolege Vlatka Štimca i gradonačelnika Željka Sabe dobio na uvid najprije idejni, a potom i Glavni projekt plivališta uvaženog arhitekta Idisa Turata te Projektni program s ekonomskim pretpostavkama za izgradnju i održavanje građevine. Ubrzo izrađenom Recenzijom projekta upozorio sam investitora, Grad i Fond za obnovu i izgradnju Vukovara, na neophodno usklađenje projekta s obaveznim i uobičajenim sadržajem i funkcijom javnog plivališta."

Te su primjedbe bile vrlo jasne i konkretne.

"Bitne primjedbe bile su: upitna ekonomska, ekološka i socijalna održivost, samo jedna jedina bazenska školjka 50x25m, dubine preko dva metra i prevelik kapacitet gledališta s cca. 800 sjedećih mjesta. Na pitanje gdje će djeca učiti plivati, odgovor je bio: u Dunavu, kao i do sada! Recenzija na 10-tak kartica savjeta i preporuka o javnom karakteru dvoranskog plivališta za djecu, invalide, stariju populaciju, rekreativce…, ostala je uzaludna i, nažalost, neshvaćana, a od vodstva Fonda za obnovu i izgradnju Vukovara, protumačena i kao neprijateljska! Na sličan način je reagirao i moj kolega Turato. Ukratko, ni jednan savjet niti primjedba nisu usvojeni. Projekt je izveden unatoč upozorenjima, sa svim energetskim i funkcionalnim dubiozama", pojasnio je Ivaniš.

Prije 15-ak godina je na jednom međunarodnom seminaru u Puli rečeno da je Hrvatska prema broju bazena po glavi stanovnika iza Kenije. Ta se slika proteklih godine ipak malo popravila.

"Trenutno u Hrvatskoj imamo 24 dvoranska plivališta, ako računamo i natkriveni bazenčić u zagrebačkoj Dubravi. O svemu tome postoji studija za koju je HOO dobio pokroviteljstvo i financijsku podršku Međunarodnog olimpijskog odbora. Studijom su analizirana sva do 2015. godine izgrađena javna dvoranska plivališta, a u izradi je i nastavak. U studiji nedostaju podaci o financijskom poslovanju, jer ih neke uprave plivališta smatraju poslovnim tajnama. U većini javnih dvoranskih plivališta u Hrvatskoj, potražnja je veća od raspoložive ponude, međutim, nažalost, postoje i plivališta bez dovoljnog broja korisnika."

Problema s održavanjem, međutim, imaju ili bi tek mogli imati i neki novoizgrađeni bazeni u velikim gradovima, poput onog na zagrebačkim Sveticama.

"To plivalište je projektirano tik uoči energetske krize: staklenom opnom mladi autori su se željeli vizualno povezati sa zelenilom parka Maksimir. Nadam se da će u okviru energetske rekonstrukcije projektanti prihvatiti savjete o dogradnji solarne elektrane, o ekonomičnijem korištenju volumena bazenske dvorane, o smanjenju koeficijenta prolaza toplinske energije kroz staklena pročelja te uvažiti opća mjesta o štednji na grijanju, smanjenjem kubnih metara zraka."

Hit tema kada je o sportskim objektima riječ je, dakako, stadion u Maksimiru. Profesor Ivaniš ima vrlo jasnu zamisao kako bi novi stadion trebao izgledati. I gdje.

"Kod projektnog programa su bitne stvari kapacitet, komfor gledatelja, sigurnost, ali i optimalni komfor sportskog pogona i nogometne škole. Kapital stadiona u Maksimiru je 26.5 hektara idealnog sportskog pogona s pet igrališta s raznim površinama: prirodnom travom, kombinacijom trave i sintetike, grijanom površinom itd. Ta je infrastruktura i važna i potrebna i vrlo skupa i na tome treba bazirati cijelu priču. O kapacitetu stadiona smo se naslušali neodgovornih izvikivanja brojki: od 80 tisuća, 60 tisuća, 40 tisuća gledatelja... Od početka sam i u javnosti predlagao da broj sjedala u gledalištu bude najviše 25 tisuća."

Lako je objasniti i zašto je tome tako.

"Treba nam stadion koji odgovara duhu vremena, komforan, siguran te ekološki, ekonomski i energetski održiv još 50-ak godina. Projektni program trebaju recenzirati specijalisti za izgradnju stadiona. I, da, stadionu je mjesto u Maksimiru, s vrlo kvalitetnom i skupom sportskom infrastrukturom jedinstvene kvalitete."

Ono na ćemu Krešimir Ivaniš već godinama inzistira je Mreža sportskih građevina. Mnogima uopće nije jasno što bi to trebalo biti, pa je zato još i nemamo.

"Problem je u tome što lokalna zajednica kad danas želi graditi sportsku građevinu, nema podršku ni u tehničkoj, ni u prostornoj niti u sportskoj regulativi. Uobičajeno je programe želja smatrati Projektnim programima. Tako nastaju sportske građevine kojih se nakon izgradnje oni pravi 'roditelji' često odriču. Da bi se takva praksa ukinula, treba uspostaviti institut koji sadrži sumu stalno obnovljivih propisa, pravila i sugestija o planiranju, projektiranju, izgradnji, održavanju i upravljanju javnim sportskim građevinama. U jednoj verziji Zakona o sportu se predlagalo da Mrežu sportskih građevina radi svaka lokalna samouprava za sebe. Radi li i Krivični zakon svaka pojedina lokalna samouprava za sebe?!"

Ponekad se čini da je Komisiji za graditeljstvo i okoliš HOO-a prostor za djelovanje poprilično sužen kada je o navedenim problemima riječ.

"Na lanjskoj dodjeli Trofeja Međunarodnog olimpijskog odbora za održivost sportskih građevina, zahvalio sam se i Vijeću HOO-a na priznanju za 27 godina pokušaja da se nešto napravi na tom području, citirajući Churchilla: 'Uspjeh je ići od neupjeha do neuspjeha, ne gubeći entuzijazam.' Komisija za sportske građevine HOO-a je koliko znam jedina institucija koja istražuje održivost sportskih građevina u Hrvatskoj."

Ivaniš pojašnjava i zašto ta komisija ne uspijeva realizirati sve svoje zamisli.

"Za produktivniji iskorak treba izravno kolegijalno surađivati s vladinim sektorom zaduženim za probleme sporta, a to je trenutno Ministarstvo turizma i sporta. Treći faktor su Arhitektonski i Kineziološki fakultet, gdje su bazeni znatnih kadrovskih potencijala. Dakle, udružiti nam je vladin sektor, HOO, AF i KIF na uspostavi Mreže sportskih građevina, njenom ozakonjenju i primjeni. I da se, kao što je to u Austriji, uspostavi stručna vladina revizija koja bi imala pravo svaki projekt za javne sportske građevine odobriti ili poslati na doradu", zaključuje profesor Ivaniš. 

AUTOR: Redaktura

Foto: Petra Nosso/HOO