Kuterovac: 'Tri najveća uzroka ozljeda u sportu su manjak pokreta, manjak stabilnosti i manjak jakosti'

Otprije tri godine Kuterovac je i izbornik naše plivačke reprezentacije za koju vjeruje da je na putu povratka prema finalima, pa i odličjima na velikim natjecanjima.

"Hrvatsko plivanje je, nakon onih sjajnih generacija Duje Draganje, Sanje Jovanović, Miće Miloševića, Gordana Kožulja, očekivano doživjelo pad. Naravno da smo imali veliki peh s Frankom Grgićem, jednim ekstra talentiranim djetetom, koji je nažalost prestao plivati kao svjetski juniorski prvak, sa svjetskim juniorskim rekordom koji dan-danas vrijedi finala Olimpijskih igara, šestog mjesta na svjetskom prvenstvu i borbe za medalju na europskom prvenstvu. Velika stvar je da je Franko ove godine počeo ponovno plivati i ja ću kao izbornik napraviti sve da mu omogućimo sve što možemo da se on uspješno vrati. Sad ljudi postavljaju pitanje je li moguće vratiti se nakon četiri godine neplivanja. No, nemojte nikad zaboraviti da je on plivao 14.45 na 1500 metara i da je već dosegao vrhunsku razinu, tako da on ne treba onih deset godina rada da bi ponovno postao vrhunski plivač. On je vrhunski plivač", kaže Kuterovac u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.

Izbornik plivačke reprezentacije osvrnuo se i na Svjetsko prvenstvo u Singapuru, na kojem je nastupilo 11 naših plivačica i plivača.

"U Singapuru smo imali velika očekivanja od štafete 4x100 slobodno koja je završila na 14. mjestu s vrlo dobrim rezultatom i cilj nam je da ta štafeta nastupi i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. Nikad u povijesti hrvatskog plivanja nismo imali šest plivača na 48 nisko ili ispod, 48, koliko pliva Jere Hribar. To je jedna ozbiljna ekipa koje puno veće države od Hrvatskoj nemaju i nadam se da ćemo to uspjeti izgurati do Olimpijskih igara. Tu su, naravno, i individualni programi Jere Hribara, Nikole Miljenića i Jane Pavalić koja je nebrušeni dijamant i koja sljedeće godine ide u Ameriku na odlično sveučilište i kod odličnog trenera."

Kuterovac kaže da je baza iz koje sport crpi talente sve manja i da na treninge dolaze djeca motorički sve nesposobnija. Što to znači?

"To znači da kad sam ja bio dijete, kad sam ja imao pet godina, mi smo sami na igralištu napravili neku univerzalnu sportsku školu. Igrali smo rukomet, nogomet, graničara, odbojku, košarku, plivali smo, skakali smo, penjali se na drvo, utrkivali se, gađali se kamenjem... Danas to djeca nemaju i dolaze s vrlo lošom motorikom, a motorika u smislu koordinacije je najvažnija sposobnost u bilo kojem sportu. To je mišićna inteligencija i o tome ovisi brzina učenja, a brzina učenja u sportu je iskazana kao najvažnija varijabla svih olimpijskih pobjednika u povijesti. A koordinacija kao motorička sposobnost se razvija u ranoj dobi. Danas vam dolaze djeca bez tog dijela i krećete s nekom ranom specijalizacijom pojedinog sporta i samim time ograničavate to dijete da se razvija i da otkrije sve one svoje potencijale koje je eventualno ima ili nema."

Glavni krivac za sve navedeno su mobiteli i svima lako dostupna nova tehnologija.

"Tehnologija ima svoje prednosti, ali i svoje mane. Prateći zadnjih godina djecu ja bih rekao da se pretvaramo u ljude koji, upravo zahvaljujući toj tehnologiji, imaju jako razvijeni misaoni korteks mozga, ali jako loše loše razvijen motorički korteks mozga. Budućnost, po mom nekom sudu, bi bila da ćemo imati djecu koja će imati ogromne glave, vadit će treći korijen na pamet, a neće znati hodati. E sad, pitanje je što mi želimo."

Postavlja se onda pitanje ima li tu više uopće spasa i što je rješenje, ako ga ima.

"Prvo je rješenje doma, da se roditelji bave svojom djecom, a ne da im daju telefone u ruke da imaju mira sat ili dva. Drugo, treba povećati broj sati nastave tjelesnog odgoja u osnovnim školama. Treće, u nižim razredima osnovne škole staviti da nastavu tjelesnoga vode profesori tjelesnog odgoja, dakle ljude koji su educirani za to. Četvrto, članarina se treba izbaciti iz sustava sporta, i sport mora biti besplatan za sve. Jer kad roditelji plate članarinu oni očekuju da su time platili i to da njihovo dijete odmah upadne u ekipu i igra. I onda tu nastaju problemi jer roditelji ne shvaćaju da je sport selekcija, da se izabiru najbolji od najboljih."

Kuterovac je, između ostaloga, i zamjenik ravnatelja u Centru za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme čiji je osnivač Hrvatski olimpijski odbor.

"Taj centar je pokušaj da se napravi baza znanja u svakom pogledu, jer sport je vrlo multidisciplinaran. Tu nije samo trener, nego i fiziolog, i liječnik, i fizioterapeut, i kiropraktičari, i meteorolozi. Brojna zanimanja mogu sudjelovati u razvoju sustava sporta. Ne da mogu, nego moraju. CIRSP je pokušaj stvaranja hrvatske pameti u svim mogućim disciplinama koje su povezane sa sportom. Naravno da je naša ideja da se iz tog centra za istraživanje i razvoj napravi hrvatski institut sporta ili nešto slično, i to nije ništa novo. Istočna Njemačka je funkcionirala na tim centrima 60-ih i 70-ih godina. Svi Istočnu Njemačku pamte po dopingu, ali to je potpuno pogrešno jer doping je tada bio svugdje u svijetu, ne samo u Istočnoj Njemačkoj. Nitko ne gleda kako su oni postavili dobar sustav selekcioniranja sportaša. Uglavnom njihov princip je i danas princip svih tih centara. Kina ima takav centar, Francuska, Australija…"

Tema koja kod Kuterovca izaziva čak i bijes su sve brojnije ozljede u svijetu sporta.

"Tri najveća uzroka ozljeda u vrhunskom sportu su manjak pokreta, manjak stabilnosti i manjak jakosti. Sva tri su direktno vezane za moj posao. Ja kao kondicijski trener, da povećam range of motion unutar pojedinog zgloba, tu mobilnost, da stabiliziram zglob i da napravim jakost, trebam vrijeme. A ja to vrijeme nemam. Nemam ga zato što je danas u sportu inflacija natjecanja, ogromna količina utakmica, turnira, prvenstava… bilo čega i vi jednostavno više nemate vremena za trening. To je samo regeneracija, aktivacija, utakmica, regeneracija, aktivacija, utakmica i to vam traje sedam mjeseci. Jednostavno, ti sportaši i ono malo što su razvili tijekom priprema, koje su isto tako sve kraće i kraće, izgube tijekom vremena, izgube tu količinu jakosti potrebnu da neuromuskularno možete stabilizirati neki pokret i ozljeđuju se. I te ozljede su sve gore i sve teže."

To podilaženje interesu marketinga, medija i kapitala, dakle, uništava sport?

"Uništava sportaše, a ne i sport. Sport je trenutno jako visoko, u smislu materijalnog, ali glavni dionici sporta su sportaši. Mi moramo, kao ljudi koji se bavimo sportom, voditi brigo o tim sportašima. Ja kad dobijem kalendar natjecanja mogu napraviti unutar tog kalendara vrlo malo, točnije tamo gdje mogu napravim, ali većinu vremena to su utakmice, natjecanja i to je problem. Imate podatak da u vaterpolu imamo ljude koji su lani igrali u reprezentaciji i klubovima 100 utakmica ili više! U vaterpolu, koji je najteži energetski sport na svijetu jer se odvija u mediju koji nije specifičan čovjeku", kaže Kuterovac.