Nismo svi isti

Primjera neujednačenih kriterija ima u svakoj momčadi na svijetu. Zašto Gattuso može napraviti 20 prekršaja po utakmici i ne dobiti žuti karton? Zar nije zanimljivo što će za gotovo isti faul koji naprave Gattuso na Beckhamu i Beckham na Gattusu – Talijan dobiti pljesak za borbenost, a Englez karton jer je izgubio živce?

Gledano na ovome primjeru, ispada kako je puno bolje biti u nečemu konstantan, pa čak i ako se radi o gruboj i agresivnoj igri, nego biti "normalan" i fer igrač koji jednostavno ponekad izgubi živce. Logično je kako će navijači Milana za Gattusa reći kako je borben, no zanimljivo je što njega cijene i protivnički navijači i kažu: "vidiš kako se bori za svoj klub", dok će i jedni i drugi, isti ti navijači, fućkati Figu ako nekome ukliže jer – to jednostavno ne radi stalno.

Još jedna zanimljivost je kako neki igrači jednostavno ne mogu pogriješiti dok, s druge strane, nekima se baš ništa ne priznaje. Kakvu god Modrić loptu doda Čali lijevi bočni Dinama kriv je ako ne stigne. Naravno, obrnuto ne vrijedi – ako istu loptu doda Čale Modriću – malo tko će reći: "Modrić je ovo trebao stići", a puno prije će se čuti: "ovaj Čale ne zna ni loptu dodati kak spada".

Naravno, sličnih primjera ima i u drugim sportovima. Kada Dinart zaštopa (čitaj: udari) Balića onda je to normalno "jer on tako igra". Ne mora se posebno niti spominjati kako bi za isti takav prekršaj Balić odmah dobio dvije minute jer bi to "bio brutalan prekršaj koji je rezultat nervoze i nemoći".

Možda i najbolji primjer dvostukih kriterija bio je na zadnjem Svjetskom prvenstvu u nogometu kada smo prvi puta u povijesti nogometa, a i sporta općenito, nakon što igrač primitivno udari drugog igrača išli istraživati - "a što mu je Materazzi rekao?" Ako netko misli kako bi se itko pitao što je Zidane rekao Talijanu, da je slučajno bilo obrnuto, taj je vjerojatno jedini.

Kada se spomenu pojmovi simuliranje, prigovaranje i teško opisivo čuđenje sudačkim odlukama onda većini ljudi na pamet prvi dođe Pippo Inzaghi. Kada on padne, naravno u šesnaestercu, onda je to normalno "jer on stalno pada". Sve bi to bilo u redu kada bi dobivao žute kartone za simuliranje što – nikako nije slučaj.

Naime, Inzaghi je u zadnja 144 nastupa, kroz devet godina, skupio 14 (da, četrnaest) žutih kartona. Pod uvjetom kako su svi bili zbog simuliranja – dobije se zaključak kako se Pippo u 144 utakmice bacio i (bezveze) tražio penal – 14 puta! Puno je bliže istini kako se u jednoj utakmici baci (najmanje) 14 puta.

S druge strane, jedan od onih koji "sve to plaća" je Vručina. Napadač koji, istina često pada, no i dobiva žute kartone, vrlo često je zakinut za čiste penale. Kada bi se Vručina 20 minuta "igrao" Inzaghija dobio bi pet žutih kartona i to bi bilo skroz logično te bi komentar bio: "ma taj se stalno baca".

Možda i najveća razlika među sportašima radi se kod izjava nakon utakmica. Rečenice koje kažu medijima su više – manje uvijek iste, no također se drukčije percipiraju ovisno o sportašu. Naime, ako nogometaš nakon utakmice kaže: "Bila je ovo teška utakmica protiv odlične momčadi. Dali smo 110 posto i mislim kako smo zasluženo došli do pobjede" onda je on "samo nogometaš", dok za istu izjavu rukometaša ili vaterpolista – komentar je ovaj: "a što da pametan čovjek kaže na uvijek ista i glupa pitanja?"

Naravno, treba naglasiti kako se ovdje ne radi o Gattusu i Beckhamu, kao ni o Modriću i Baliću – poanta je kako iste postupke ljudi gledaju i doživljaju na potpuno različite načine ovisno o tome tko stoji iza čina. Tko, i kako, procijeni tko je jednostavno takav i ne treba ga zato kažnjavati, a tko samo glumi i pokušava se "švercati" pa ga treba kazniti? Trebalo bi pitati Inzaghija…