Olimpijac Damir Martin i paraolimpijka Anđela Mužinić akteri Priče o dostizanju nemogućega

Damir i Anđela su složni oko toga da je svakodnevna upornost i naporan rad ključ njihova uspjeha, podijelili su s nama i činjenicu da uživaju u treninzima i ''putovanju prema cilju'' više nego u ostvarenju konačnog rezultata.

Anđela je nakon ozljede zbog koje je završila u kolicima, u počecima bavljenja stolnim tenisom trenirala jednom tjedno, zatim je intenzitet treninga porastao na tri puta tjedno što je do tada bilo nezamislivo ostvarenje za osobu u kolicima.

Treninzi tri puta tjedno uz trenera bili su više nego li je do tada mogla sanjati, nakon odlične sezone 2011. uslijedio je intenzivan rad, preseljenje u novi grad i novi izazov s kojim se morala suočiti radi odvajanja od obitelji.

Danas Anđela trenira i do tri puta dnevno te je uz nju tim trenera i fizioterapeuta, bez kojih kaže izvrsnih rezultata ne bi bilo, a jednako kao fizička priprema važna je i mentalna pripremljenost sportaša. U para stolnom tenisu konkurencija je skoro najjača među paraolimpijskim sportovima. Imajući na umu timove Koreje i Kine, kao i Šveđanke koje u posljednjih desetak godina Anđela još nije uspjela pobijediti, ta jaka konkurencija Anđeli je ujedno i najveća motivacija. Uspjeh, koji je do sada ostvarila sa svojim timom i partnericom Helenom Dretar Karić, smatra nevjerojatnim. Njihova odličja su potvrda da se ulaganje u sport itekako isplati.

Za Anđelu, najveći dosadašnji uspjeh je osvojeno srebrno odličje na Paraolimpijskim igrama u Riju 2016. Prisjetila se tog meča u kojem je u petom setu gubila 8-3, bila je obeshrabrena, no nije odustajala i u ključnom trenutku čula je komentar trenera koji ju je ohrabrio ''samo rezultat nije bitan''… to je bio prijelomni trenutak kada se vratila u meč, preokrenula ishod i osvojila srebrnu medalju na Paraolimpijskim igrama. Sada joj treba još i europsko zlato, jer je europsku broncu osvojila prije nekoliko dana.

Na pitanje ''na koji način je moguće dosegnuti visine vrhunskih sportaša'', Damir Martin je odgovorio da je sreća važan element jedino u smislu posjedovanja fizičkih predispozicija. Sreća nije faktor na koji se naši sportaši oslanjaju, složni su da su naporan rad, upornost i dobar tim, osnova za uspjeh. Damir Martin ne pridaje pozornost faktoru sreće na ostvarenju svojih impresivnih sportskih rezultata. Također ističe kako su šanse svima jednake, te da je fizičke nedostatke moguće nadoknaditi količinom treninga, no naporni treninzi otvaraju prostor ozljedama koje su veliki neprijatelj svakom sportašu. ''Moj put do uspjeha je bio težak - od Vukovara, preko Njemačke do Zagreba, preko plivanja do veslanja, preko ozljeda kralježnice i diskova..., ali uživam na tom putu ostvarenja snova, do ostvarenja nemogućeg'', bio je iskren Damir.

Damirova odličja, a posebno olimpijsko srebro iz Rija, rezultat su svakodnevnih napora i rada cijelog tima sportaša i trenera: ''Veslanje je iznimno naporan sport; to nije kontaktni, timski sport; ja ne mogu s nekom 'fintom' preveslati suparnika. To je borba mene samog. U maksimalnom naporu već nakon prve minute utrke, otkucaji srca porastu preko 180, svi mišići se grče i cijelo tijelo se bori protiv boli, a znaš da imaš još oko 5 minuta do kraja utrke. U takvom stanju potrebno je nastaviti dalje i boriti se protiv boli, ne odustati… svakim zaveslajem treba nastojati biti što bolji, svjestan da osim izvrsne fizičke spreme, nema drugih trikova koji mogu pomoći na putu do osvajanja medalje.''

I Anđela i Damir imaju velike ciljeve za Tokio 2020. Fokusirani su na svoj rad i svakodnevne obaveze. Damir Martin istaknuo je da je posebno sretan što se Toyota pobrinula za dobru povezanost i mobilnost ističući da će po prvi put, u Tokiju staza biti vrlo blizu Olimpijskog sela pa neće gubiti sate na prijevoz, kao što je bio slučaj u Riju, gdje je prijevoz do staze trajao više od jednog sata.

Što mobilnost predstavlja i koliko je važan njezin utjecaj na svakodnevni život najbolje možemo vidjeti na Anđelinu primjeru jer je za nju mobilnost u pravom smislu riječi ''sloboda!'' Od 18. godine, kada je položila vozački ispit, mobilnost joj je omogućila više samopouzdanja i osigurala slobodu kretanja i neovisnost. Od tada pa do danas, svakodnevna vožnja joj je od velike važnosti, a tome naravno doprinosi i povećanje svijesti u društvu o potrebama osoba s invaliditetom te prostorne adaptacije za invalidne osobe.