Svjetska prvenstva u snookeru - od Davisa do Higginsa

Nepobjedivi Joe Davis

Povijest svjetskih prvenstava počinje još 1927. kada je Joe Davis, zajedno s još nekolicinom prijatelja, organizirao prvo Svjetsko prvenstvo. On sam se i okitio prvom titulom svjetskog prvaka, nakon što je u finalu svladao Toma Dennisa rezultatom 20:11, a najveći break turnira tada iznosio je 60 poena. Zanimljiv je i podatak da je Davis, osim prestižnog trofeja, kao nagradu za titulu dobio i punih šest funti.

Davis se tu nije zaustavio, već je osvojio i narednih 15 prvenstava (koja se nisu održavala u ratnom periodu od 1941. do 1945.), posljednje 1946. Zanimljivo da nakon '46. Davis više nije nastupio niti na jednom Svjetskom prvenstvu, iako se aktivno natjecao na svim ostalim turnirima. Mnogi su špekulirali da je jedini razlog tome taj što je htio ostati zabilježen u povijesti kao igrač koji nikad nije izgubio na najprestižnijem natjecanju u ovom sportu.

U fazi nakon Davisa snooker se nastavio razvijati, a svjetska prvenstva sve su više i više dobivala na značaju. No u tom periodu razvoja događala su se i razdoblja održavanja "duplih" svjetskih prvenstava u istoj godini, ili čak neodigravanja istih kao u vremenu od 1958. do 1963., a sve zbog neslaganja unutar i između krovnih snooker organizacija kojih je tada bilo više. Ipak, i iz tog perioda ostali su zapamćeni neki svjetski prvaci poput Freda Davisa, Joeovog mlađeg brata koji je tri puta osvojio naslov, ili Johna Spencera i Raya Reardona, koji su dominirali krajem 60-tih i početkom 70-tih.

Crucible - početak modernog snookera

Ona najzanimljivija faza povijesti svjetskih prvenstava, po mnogima jedina relevantna za poimanje snookera kakvog poznajemo danas, počinje 1976. Te godine prvenstvo se definitivno seli u Sheffield, koji od tada praktično postaje glavni grad na svjetskoj snooker karti, a prekrasna dvorana Crucible mjesto o kojem sanja svaki igrač. BBC je od te godine preuzeo televizijsko pokrivanje prvenstva, duhanska tvrtka Embassy sponzorstvo, i više ništa nije bilo kao prije...

Mjesto održavanja, format natjecanja i sve ostalo nije se promijenilo sve do danas, a poznajući Engleze i njihov odnos prema tradiciji, neće se mijenjati još dugo. Tu noviju povijest obilježila su dva igrača kojih se i danas smatra najvećima u povijesti, a zanimljivo je da će obojica nastupiti i ove godine. 80-te godine pripale su Steveu Davisu, koji je u tom razdoblju osvojio čak šest titula svjetskog prvaka i još dva puta izgubio u finalu. Devedesete godine pripadaju Stephenu Hendryju, koji je ukupno osvojio sedam naslova. Najpopularniji igrač današnjice, Ronnie O'Sullivan, svjetskim prvakom postao je "tek" dva puta (2001. i 2004.), što je konačna uvreda za njegov talent. S po dva naslova u Crucibleu okitili su se i Ray Reardon, Mark Williams, te branitelj naslova ove godine - John Higgins.

Najveći tragičar u povijesti Svjetskih prvenstava je legendarni Jimmy White. Jimmy je čak šest puta stigao do finala, prvi put 1984., posljednji deset godina kasnije, ali niti jednom nije uspio načiniti onaj posljednji korak. Najteže mu je pao poraz 1994., kada ga je u dramatičnoj završnici u finalu svladao Hendry s 18:17.

Finale pred 18,5 milijuna gledatelja

Najslavniji susret u povijesti ove igre, a Britanci ga smatraju i jednim od najvećih sportskih događaja u svojoj povijesti, je finalni susret 1985. između Dennisa Taylora i Stevea Davisa. Taylor, poznat po karakterističnim naočalama koje je nosio za vrijeme mečeva i veliki miljenik publike koja nije pretjerano obožavala u to doba dominantnog i gotovo nesavladivog Davisa, odveo je susret do odlučujućeg 35. framea već dobrano nakon ponoći po lokalnom vremenu.

"Ja sam valjda jedini čovjek u Britaniji koji je tog dana navijao za Davisa", izjavit će 20-tak godina kasnije Ronnie O'Sullivan, koji je kao mali dječak tada upijao velike majstorije svojih idola.

Posljednji frame je nešto najbolje što ova igra, pa i sport općenito, mogu ponuditi. Pritom ne mislimo na kvalitetu igre, jer je cijeli taj meč bio sve samo ne kvalitetan. Ali tenzije, emocije, atmosfera i dramatičnost same završnice ne mogu se opisati riječima. Nakon dva dana bespoštedne borbe o tituli svjetskog prvaka odlučivala je posljednja crna kugla, s kojom su se oba igrača prilično dugo mučila. Na kraju je Taylor u taktičkoj bitci prvi izgubio strpljenje i pokušao ju ubaciti iz dosta teške pozicije. Njegov promašaj ostavio je veliku priliku Davisu, koji je u karijeri prije i poslije ubacio tisuće puno težih kugli. No ovu je promašio i to je bez konkurencije najpoznatiji promašaj svih vremena. Taylor, na opću radost gotovo cijele Britanije, drugu priliku nije propustio, što mu je omogućilo da proslavi svoju prvu i posljednju titulu u karijeri.

Važnost tog povijesnog susreta najbolje će ilustrirati podatak ga je te večeri na televizijskim ekranima pratilo 18 i pol milijuna ljudi. Tada je to bio najgledaniji događaj na otoku u povijesti, a danas, 23 godine kasnije, još uvijek je najgledaniji događaj na BBC 2, te uopće najgledaniji televizijski događaj nakon ponoći u Britaniji. Kako je izgledala sama završnica tog susreta možete pogledati ovdje.

Od ostalih zanimljivosti vezanih uz najprestižnije svjetsko snooker natjecanje, možemo izdvojiti činjenicu da je maksimalni break u Cruicebleu napravljen tek šest puta. Cliff Thorburn je prvi kojemu je to pošlo za rukom 1983., a ostali su O'Sullivan, Williams, White i Hendry. Ronnie je jedini koji je 147 poena nanizao dvaput. Posebno se pamti maksimum iz 1997. za koji mu je trebalo nevjerojatnih pet minuta i 20 sekundi, što je najbrži 147-break na nekom službenom natjecanju.

Od ovog petka počinje 32. po redu Svjetsko prvenstvo u Sheffieldu, a nema sumnje da će kao i svako do sada ponuditi pregršt uzbuđenja, dramatičnosti, zanimljivih priča i vrhunskog snookera. Sve rezultate, kao i ostale zanimljivosti iz Cruciblea, moći ćete pratiti na SportNetu.