Avanturizam u krvi

Pokazalo se da nije samo utrka avanturizam, već da je potraga za sponzorima još i veća avantura! Niti jedan tim nije pošteđen traženja sponzora i mirnog sna što se tiče financiranja. Timovi koji su tresli prošlih godina izgubili su sponzore i sada se snalaze na raznorazne načine. Tako da imamo neke slučajeve gdje je stvarno upitno tko tu koga sponzorira i koliko nisko se možemo svi zajedno spustiti!

Ipak sezona je krenula, utrka je održana u N.P. Paklenica prva iz serije ovogodišnjih HT Mobile Cro Challenge utrka i sa velikim veseljem moram reći da je organizator udruga «Spirit» iz Splita sa svojim frontmanom Ružić Karlom položila ispit s odličnim!!! A to znači da su neki problemčići u samoj utrci uspješno zaobiđeni! Trka je produžena, ali je istovremeno dobila i na dinamici, a čini mi se da je posvećena pažnja i tome što će natjecatelji jesti prije i nakon utreke! Organizatori kapa dolje!

Dakle N.P. Paklenica, subota 29.03.2003. po idealnom vremenu otpočela je sezona. Ova trka je za dvočlane mješovite ili istospolne ekipe. Samoj utrci, koja je mix dobro znanih i nezaobilaznih disciplina: bicikl , kajak, treking, penjanje, apsajl (spuštanje niz fiksirano uže) i već po običaju organizatora dodan je kanjoning. Krenimo redom! Prva disciplina je bio bicikl u dužini oko 15 kilometara. Dionica je krenula asfaltom iz Vinjeraca uzbrdo i tu je slovenska muška ekipa iz Celja (R. Kračun, P. Posinek) krenula izuzetno brzo. Tako da se grupa odmah rasteže i vrlo brzo puca na tri dijela. S asfalta je skrenuto na makadam i još više u brdo. Makadam je često prekriven dračom koji pokazuje izuzetnu želju da se zabija u gume i tu počinju problemi, od pucanja guma do pucanja volana i vrlo atraktivnih letova i slijetanja! Na jednom dijelu je bilo potrebno s biciklom na ramenu pronaći put kroz trnje i kamenje do spusta za Ražanjac. Tehnički i fizički vrlo zahtjevna dionica. Tu odmah kreće dionica veslanja i pokazuje se već ovdje da su ekipe taktički razradile tijek trke. Tako se nitko ne presvlači u opremu koja bi zadržala toplinu u vodi, već su zbog par minuta ušteđenih pri toj operaciji spremni trpjeti hladnoću mora krajem trećeg mjeseca!

Nakon kontrolne točke koja se nalazila u Vinjercima, gdje je utrka prije nepunih dva sata za najbolje počela, okrećemo kajake prema Selinama. Na kraj veslačke dionice nakon dvanaest kilometara s velikom prednošću kao prvi stižu već spomenuti Slovenci. Tu se ekipe po prvi puta presvlače i uzimaju hranu i vodu za treking. Treking počinje s plaže po koritu presušenog potoka što se slijeva niz kanjon Male Paklenice i nakon obaveznog prolaza ispod mostića magistrale pravac u visine. Nakon teškog terena korita i strmina kanjona Male Paklenice kod orijentira (nekoliko malih borova s lijeve strane) skrećemo s kamenjara na lakše prohodan, ali jako strm šumski put prema Paklenici. Slijedi već dobro znani i nebrojeno puta omražen sipar prema Paklenici. Dolazimo do dionce kanjoninga koja je ova godine skraćena i tako postaje dinamičnija, možda nešto lakša fizički nego prošle godine, ali tehnički puno zahtjevnija. Ekipe uglavnom ne oblače neoprene ili oblače skraćene verzije isti da bi uštedjele na vremenu odnosno na težini. Svi su nabrijani toliko da ih nije briga za temperaturu bujice što se spušta s vrhova Velebita.

Nakon nekoliko slapova što su se dali popeti bez nekih tehničkih pomagala dolazimo do slapa s mrežom za lakše penjanje i napokon do slapa u prevjesu (iznad glave kamen, a oko tebe samo zrak) kojeg je trebalo popeti tehničkim penjanjem ispuštajući čudne glasove/riječi i obavezno stenjanje. Zamislite da plivate u vodi čija je temperatura možda koji stupanj viša nego prilikom topljenja snijega tamo negdje na vrhovima Velebita, pred vama uže 8-9 m visine, po vama udara slap tolikom snagom da vas glava boli iako imate kacigu na njoj i samo je jedan cilj popeti se na čvrsto tlo što je ujedno i vrh slapa i pružiti svoju akreditaciju da joj podare (penetriraju) još jednu rupicu u nizu kao dokaz da ste i ovo prošli! Ponovo spuštanje do parkirališta, još jedna rupica u akreditaciji obješenoj za vrat. Počinje završna dionica penjanja.

Presvlačenje u suhu opremu, trk uz brdo do pripremljene stijene za penjanje. Penjanje uz osiguravanje po fiksnom užetu i evo nas 80 metara od podnožja! Dva tri udaha/izdaha i krećemo sa apsajlom do dna i ponovo trčanje do cilja. Na ovoj dionici dolazi i do preokreta u utrci, do tada vodeći Slovenci «prepuštaju» prvo mjesto Riječanima. Na kraju treba spomenuti da su u muškoj konkurenciji pobijedili Riječani u sastavu Florijan Tomc i Eris Marotti u vremenu od 6 sati i 5 minuta, samo 5 minuta ispred Celjana. U ženskoj konkurenciji Sanda Šarko i Ivan Ferenčak, ekipa koju sponzorira Labrada s zaostatkom od samo 35 minuta za pobjednicima u muškoj konkurenciji!!! Druga mješovita ekipa je bila hotel rajna u sastavu Darija Bostjančić i Elvir Sulić. Ovako gusto još nikada nije bilo!