Nanbudo - 18 hrvatskih medalja

Povijest nanbudoa u Hrvatskoj započinje krajem 70-ih godina, kada njegov kreator Yoshinao Nanbu prvi puta posjećuje našu zemlju. Prema njegovim riječima, tada se rodilo dijete koje je danas već zreo "čovjek" s navršenom 21 godinom. Nanbu je rođen 1943. godine u obitelji Bushi u Japanu. Potječe iz obitelji koja se tradicionalno bavi raznim borilačkim vještinama. Tako je njegov djed bio poznati sumo borac, otac je podučavao judo, jiu-jitsu i aikido japanskoj policiji , dok se stric bavio kendoom.

Nanbu je 1936. godine bio proglašen najboljim borcem na svejapanskom sveučilišnom karate prvenstvu. Godinu dana kasnije pozvan je na sveučilište u Pariz gdje podučava aikido, kendo, judo, bo-jutsu i karate. Najzanimljivija je činjenica da je svoju borilačku karijeru završio bez poraza, te je na svaku borbu sa sobom nosio mali nož kojim bi počinio harakiri, drevni obred samoubojstva, ukoliko bi izgubio borbu!

Godine 1970. osniva Sankukai karate školu, koja se munjevito proširila svijetom, tako da su je prihvatili i neki naši karatisti. Šest godina kasnije Yoshinao se povlači u osamu mjestašca Cap d&rsqtAil u Monacu, gdje se posvećuje meditaciji. Nakon godinu dana kneževskoj obitelji Grimaldi predstavlja novu vještinu - nanbudo.

To je bilo nešto novo i možda čak i revolucionarno u modernim borilačkim sportovima. Pokret je zasnovan na samoobrani i postaje integralnim dijelom čovjeka i prirode oko njega. Nanbudo se ne sastoji samo od vježbanja udaraca, nego i od vježbi disanja, istezanja tijela i meditacije, odnosno razvijanja na mentalnom i psihičkom planu.

Što o samom kreiranju nanbudoa Nanbu kaže: "Pošto sam se razočarao u karate natjecanjima, u kojima je najvažnije pobijediti pa su vrlo česte povrede natjecatelja, posvetio sam se meditaciji i razmišljanju. U mjestu gdje sam boravio bio sam u neposrednom doticaju s prirodom i u to sam doba otkrio mnoge stvari o sebi i svom putu. Tada je nastao nanbudo. On nije došao samo iz mene, nego i iz prirode koja nas okružuje, iz svemira."

Nanbudo je zastupljen u 50-ak zemalja širom svijeta, na svim kontinentima osim Južne Amerike. U Japanu se nanbudo prakticira najviše u bolnicama, upravo zbog mogućnosti razvijanja i poboljšanja kvalitete čovjekovog osobnog fizičkog i psihičkog stanja. U Hrvatskoj egzistira 12-ak nanbudo klubova, s otprilike 1200 praktikanata te vještine, a jedan od njih je i naš predsjednik Stipe Mesić, koji ima bijeli pojas 3 kyu. Nanbudo svjetska i europska prvenstva održavaju se svake dvije godine, a tu su i godišnji turniri Super 9, na kojima imamo priliku vidjeti samo one najbolje.

Posljednje svjetsko prvenstvo potvrdilo je da su baš Hrvati najuspješniji u toj borilačkoj vještini. Sedika Mahmuljin, 29-godišnja Zagrepčanka, najuspješnija natjecateljka na europskom prvenstvu 99, te pobjednica na proteklom svjetskom prvenstvu u kategoriji do 65 kilograma, te u onoj apsolutnoj, kao i u kategoriji izvođenja kata, za Sport Net govori: "Dosta sam se pripremala za ovo svjetsko prvenstvo, što se dakako vidi i iz ostvarenih rezultata. Bilo je dosta naporno, tako sam recimo u subotu odradila šest-sedam mečeva, što je poprilično naporno. S ovom pobjedom završavam svoj natjecateljski dio života. Mladima bi preporučila nanbudo iz razloga što vas nanbudo nauči kako upotrijebiti svoju snagu, ali je isto tako i vrlo dobro kontrolirati, što pridonosi poboljšanju ne samo fizičke snage, nego i one mentalne." Kako doznajemo, Sedika želi postati sudac. Ona potječe iz obitelji Mahmuljin, koja je zasigurno temelj, "jezgra" nanbudoa u Hrvatskoj.

Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu osvojili smo medalje u svim kategorijama natjecanja, osim u ekipnom natjecanju žena. Hrvatsku možemo slobodno nazvati najvećom silom u svijetu nanbuda. Iako ta disciplina dolazi iz dalekog Japana, naši su reprezentativci do sada pokazali najbolje rezultate u povijesti tog natjecanja. Jedina reprezentacija koja nam se može suprotstaviti u ukupnom zbiru osvojenih odličja je zasigurno Španjolska, a tu je negdje i Francuska.

Što se tiče financiranja, egzistencijalnog problema ne samo nanbuda, nego svih neprofesionalnih i profesionalnih sportova u našoj zemlji, Hrvatski nanbudo savez nastoji poboljšati stanje kako bi ušao u okrilje Hrvatskog olimpijskog odbora. Francuzi su ušli u svoju olimpijsku organizaciju, Norvežani će to uraditi uskoro, dok se u većini ostalih zemalja u svijetu nanbudo vodi kao profesionalni sport. Nadamo se da će tako biti i u Hrvatskoj, za što su se naši borci već odavno izborili. Nada da se nanbudo pojavi kao olimpijski sport zasigurno je u tome što su, prema riječima osnivača, borilačke vještine u obitelji olimpijskih sportova hendikepirane zbog jedine težnje koja se svodi samo na pobjedu. A to zasigurno nije sve što nam borilačke vještine mogu ponuditi.