Sportska priča godine

Ako ste bili na stadionu ili utakmicu pratili u televizijskom prijenosu onda znate da se mladić iz uvoda zove Matt Prater, kicker Broncosa. Tri sekunde prije kraja regularnog dijela utakmice protiv Chicago Bearsa bio je uspješan s nevjerojatno dalekih 59 jardi, čime je za svoju momčad izborio produžetke. U kojima je utakmicu završio ne manje impresivnim udarcem s 51 jarda, postavši tako prvi igrač u povijesti NFL-a koji je u posljednjem napadu izborio produžetke i u njima donio pobjedu svojoj ekipi s dva udarca od po preko 50 jardi.

Ako ste se o utakmici informirali čitajući mnogobrojne izvještaje s nje, u uvodu ste sigurno prepoznali Tima Tebowa, dodavača Denvera. Tebow je u četvrtoj četvrtini odigrao zaista dobro, ali ukupno gledano odradio je jednu u najboljem slučaju prosječnu utakmicu, s jedva preko 50 posto uspješnih dodavanja i sa samo jednim napadom koji je doveo do polaganja. Sve u svemu - učinak koji bi za bolje dodavače lige sigurno ponijeo epitet "slab".

No, sve to nije spriječilo novinare da Tebowa proglase igračem utakmice. Što je samo po sebi neispravno, ali možda i shvatljivo. Svi mi doživljavamo utakmice različito i isto kao što ne postoji samo jedan odgovor na pitanje koji je najbolji film svih vremena, može se prihvatiti da je ponekom novinaru upravo predstava mladog dodavača bila najdojmljivija.

Ali, kada Reuters, desetljećima jedna od najuglednijih svjetskih novinskih agencija, u izvještaju s utakmice koji će prenijeti bezbrojne novinske kuće i portali, Tima Tebowa spomene 14 puta, a sve njegove suigrače ukupno na samo tri mjesta, onda nešto nije u redu. Kada Sports Illustrated na novoj naslovnici ima dodavača koji se nalazi na 32. mjestu u ligi po preciznosti dodavanja (od 32 dodavača), onda nešto nije u redu. Kada ESPN posveti punih sat vremena prosječnom Tebowu, dok Drew Brees i Tom Brady u sjeni love 27 godina stari rekord Dan Marina, onda - nešto nije u redu.

Pitanje je samo - što i zašto? A niti jedan od odgovora nije pretjerano laskav za našu profesiju.

Kratko i grubo rečeno - ti novinari ili ne znaju, ili su ludi ili lažu.

Od dobrog izvjestitelja, ne samo sportskog, očekuje se određeno poznavanje materije koju obrađuje. Naravno, suradnik koji piše članak o atomskim centralama ne mora imati doktorat iz fizike, ali mora biti informiran i stručan u onome što komentira. Da to nije uvijek slučaj možete se najlakše uvjeriti na raznim našim instant-portalima i njihovim tiskovnim inačicama, gdje miris senzacije privlači kvazinovinare brže no što nauče koliko četvrtina ima u utakmici.

No, nestručnost u analizi footballa teško se može spočitati ESPN-u ili SI-u, čiji se novinari ne bave ni sa čim drugim već godinama. Oni znaju koliko vrijedi 48,6 posto uspješnih dodavanja. Oni znaju koliko vrijede 124 dodana jarda po utakmici.

Za razliku od svojih kolega u ostalim redakcijama, sportski novinari smiju u sebi imati notu zaluđenosti, oni se u rijetkim trenucima mogu poistovjetiti s navijačem koji uz dvije pive sa svojim društvom vrišti i skače ponesen tricom koja je njegovu ekipu u posljednjem trenutku odvela do pobjede. Tko bi se danas uopće sjećao utakmice Jugoslavija - Bugarska, da nije bilo jedinstvenog barbe Mladena i "Ljudi moji, je li to moguće?".

Ali jedno je trenutno podlegnuti emocijama, a drugo je podlegnuti masovnoj histeriji. Činjenica da ljudska rasa u mnogočemu sliči stadu ovaca ne može i ne smije biti isprika. Novinar mora biti iznad toga i ne smije "skrenuti ulijevo zato što su svi ostali skrenuli ulijevo", na njemu je odgovornost korištenja vlastite glave, jer kada on ponavlja mišljenje zaluđene mase, on to mišljenje zapravo i - kreira.

Htjeli ili ne, mi svakim člankom, svakom rečenicom, dajemo određenu vrijednost nekom stavu. Sudac je morao ili nije morao suditi penal za Hajduk. Bilić je ili nije dobar izbornik. Čovjek je ili nije odgovoran za klimatske promjene. Najmanje, ali zaista najmanje, što smo dužni našim čitateljima - ali i samima sebi - je da je mišljenje koje zastupamo zaista ono do kojeg smo došli misleći vlastitom glavom.

U istom trenutku kad je Tebowmania probila okvire NFL-a, njegovi dojučerašnji najglasniji kritičari zamijenili su pokude hvalospjevima, brže no što su se partijske knjižice mijenjale krunicama. Da li je moguće da su svi ti analitičari korjenito promijenili sve ono što ih je prvotno dovelo do zaključka da Tebow nije vrhunska klasa? Teško. Da li su neki od njih podlegli masovnoj euforiji? Lako moguće. Ali, na žalost, postoji i treća, najvjerojatnija opcija.

Od kada postoji čovjek, postoji i želja za junacima. Za Davidom koji ruši Golijata. Za hrabrim princem koji sam kreće u borbu protiv zmaja. Za bilo kime tko nam daje iluziju da postoji nešto velebno sto je na našoj strani.

Tu je ulogu danas u velikom dijelu preuzeo sport. U izvještajima, od onih o drugoj HNL do onih o Super Bowlu, redovno susrećemo "heroje utakmice", "junačke borbe", "legende", "nadljudske napore", "čuda"; epitete koje nećete naći u člancima o podjednako uspješnim ili uspješnijim arhitektima, liječnicima ili inženjerima.

Raja traži veselo, a industrija sportskog novinarstva - koja se viših etičkih standarda drži samo na papiru, i to ne onome po kojem piše - svjesno i ciljano proizvodi točno ono što njeni klijenti traže. Junake. Čuda. I ne dozvoljavaju pritom da činjenice stanu na put dobroj priči.

Tim Tebow je ta dobra priča. Nekonvencionalni quarterback, koji bolje trči nego što dodaje, igrač koji je u collegeu osvojio sve što se moglo osvojiti osim srca stručnjaka, koji nisu bili uvjereni da je pred njim uspješna karijera u profesionalcima. Igrač koji u NFL-u dugo nije dobio priliku. Sportaš koji jedne oduševljava a druge iritira svojim patentiranim molitvama na terenu. Zanimljiva pojava koja je u ligu donijela osvježenje.

Činjenica je da je Denver nakon lošeg starta bez Tebowa pobijedio u seriji utakmica s njim na poziciji dodavača. Činjenica je da je velik broj tih utakmica odlučen pri kraju, nakon sto je Denver do toga trenutka gubio. Ali činjenica je i da je Denver većinu tih utakmica pobijedio zahvaljujući odličnoj obrani u kojoj Tebow ne igra, zahvaljujući glupim pogreškama ili ozljedama protivnika i zahvaljujući odličnim potezima suigrača. Tebow je bio ponekad očajan, ponekad odličan, uglavnom prosječan.

Ali to nisu činjenice koje mase žele čuti. One žele čuti kako Tebow stvara čuda, kako snagom svoje volje liječi rak ili barem samostalno okreće svaku utakmicu u svoju korist. A što mase žele, mase i dobivaju. Postali smo "clutch and choke society", društvo u kojemu nema mjesta za racionalna objašnjenja, već u kojem za svaki pa i najmanji slučajni detalj mora biti odgovoran ili herojski pobjednik ili patetični gubitnik.

Timothy Richard Tebow jest sportska priča godine, ne postoji tema o kojoj se više piše. Ali ne zato što ju je on napisao na terenu, već zato što je naša branša odlučila da je to priča koju kupci žele pročitati.

I ako mislite da je ovaj članak nepravedan prema Tebowu, razmislite još jednom. Upitajte se gdje će biti i što će pisati isti ovi, koji danas od njega stvaraju veću zvijezdu no što jest, kada dođu prvi porazi. A porazi ce doći, nemajte sumnje, oni prije ili kasnije stignu svakoga.

Upitajte se zašto raste animozitet prema jednom, po svim pokazateljima, vrlo simpatičnom, dragom i za sada uspješnom mladom sportašu. Malo ljudi ima nešto protiv samog Tebowa, ali mnogo njih ne podnosi kult ličnosti koji od njega stvara medijska mašinerija. Brojni od nedjelje priželjkuju samo jedno - da tko god igra protiv Denvera pobijedi, samo da bi svi napokon ušutjeli. Tebow to nije zaslužio, on nije taj koji radi nešto krivo.

I na kraju, upitajte se još koliko je odgovorno, pa čak i moralno, preuveličavati uspjeh i neuspjeh sportaša. Upitajte se koje su posljedice i kolika je cijena takvog pristupa. Prisjetite se Roberta Enkea, Johna Kirwana i Franka Brune.

Nemojte biti dio mase. Neka vašu sportsku priču godine pišu sportaši, a ne novinari.