Kada su porazi pobjede

Svjestan sam već sada da ću se ponavljati, da ću napisati i ono što sam napisao i ono što već ionako mislite, ako ste dovoljno pratili Cibonu ove sezone.

No, zašto izmišljati toplu vodu, zašto tražiti neke prigovore kada mjesta prigovoru nema? Nitko se ne treba zadovoljavati porazima, Perasović će to prvi istaknuti, ali kako zamjeriti Gordonu, Tomasu, Andriću, Radoševiću, Bagariću, Bogdanoviću, Zubčiću i Udrihu što nisu pobijedili Papaloukasa, Penna, Childressa, Vujčića, Kleizu, Teodosića, Halperina i Mavrokefalidisa? Pročitajte još jednom te sastave i recite, ako možete, da je Cibona razočarala.

Postoje situacije u sportu kada se odvijaju jako lijepe priče, a da to prepoznajemo tek kasnije. Bojim se da je ova Cibonina jedna takva, jer cibosi - i zahvaljujući slabom vodstvu - nemaju podršku kakvu bi mogli imati.

Zašto kažem 'mogli imati'? Zato jer imaju proizvod koji bi čak i kod izbirljive i razmažene zagrebačke publike imao "prođu". Mladi su, domaći su, bore se maksimalno (da ne ulazimo u one konstrukcije od 120 ili 150 ili 234 posto), svaku utakmicu shvaćaju ozbiljno, odigrat će i za publiku, igraju srcem, ali ih trener uči da i sve više igraju glavom, u puno su utakmica "underdog", a za takve je uvijek veći gušt navijati.

Tko je bio na Olympiacosu nije otišao nesretan zbog promašenog šuta Bogdanovića ili nekog Perasovićevog poteza. Možda čak ni zbog poraza. Gledatelji su otišli nesretni prvenstveno radi cibosa. Cibona je u toj utakmici bila zahvaljujući svojoj borbenosti, na kraju je po četvrti puta u isto toliko utakmica ostala kratka. Možemo u svakom slučaju govoriti i o tomu da ova mlada momčad još nije naučila pobjeđivati na ovakvoj razini, ali Cibona je toliko pozitivna priča da imaju pravo i na onaj izgovor sa srećom. Jer fortuna nije bila na strani Vukova ni protiv Caje Laboral ni protiv Olympiacosa. Netko bi dodao - ni suci.

I zbog toga je čovjeku najviše bilo žao samih igrača, jer su za prikazano u ove četiri utakmice zaslužili makar jednu pobjedu. Ne zbog borbenosti - zaboravimo i to na trenutak - već zbog kvalitetne košarke. Ovo je europski top nivo, Cibona je u sve četiri utakmice bila dovoljno dobra da "uplaši" favorita i u dvije utakmice imala je napad za pobjedu. Za neke Cibonine momčadi to ne bi bilo dovoljno jer od velikog europskog kluba očekuje se i više, no za ovu konkretnu momčad, posebno s obzirom na financijsko rasulo u klubu, to je iznad realnih očekivanja.

Niti jedna priča o ovogodišnjoj Ciboni ne može ne dotaknuti Velimira Perasovića. Možda je težak za neke igrače, pa je Cibona ostala bez nekih košarkaša u protekle dvije godine, možda je i prezahtjevan, možda je nestrpljiv, možda je još neka igla u plastu sijena koju ćete pronaći, ali Peras radi sjajan posao.

Kada čak i treneri, koji su poslovično ipak malo egoisti (vjerojatno i moraju biti), koji pri komentiranju nečijeg tuđeg rada ipak imaju i koji pametni dodatak, priznaju Ciboni da je fundamentalno odlično organizirana momčad, da igra bolje od očekivanja, da ima sjajan karakter - onda znate da Perasović nešto radi odlično. I gotovo da se ne sjećamo gostujućeg trenera u Draženovom domu koji nije komplimentirao Perasovićevoj momčadi, ne iz kurtoazije kako se to obično radi, već iz nekog konkretnog košarkaškog razloga.

No kao što pričajući o Ciboni ne možete pobjeći od Perasovića, ne možete ni od love. Koje, kao što ste možda čuli, nema.

I stoga je sasvim izgledno da će ova lijepa košarkaška priča trajati "jedno ljeto", jer teško je reći koga ovakva Cibonina blagajna može zadržati za iduću sezonu. Tomasa teško, to se znalo i prije, no kako sve bolje igraju i Bogdanović i Andrić i Gordon, nema dvojbe da će zainteresiranih biti.

I najvažnije od svega - Perasović neće ostati kako bi vodio momčad do 8. mjesta u NLB ligi. Vrhunski i ambiciozni trener htjet će konkurentnu momčad, a tko će mu to omogućiti? Odakle novac? Tko će uopće doći u klub koji godinu dana nije plaćao igrače? Cibonina reputacija kao sportske institucije i dalje je visoka u Europi, no glas o ovogodišnjoj krizi došao je do svih košarkaša i nema dvojbe da će ovog ljeta biti teže dovesti prave igrače nego ikada prije.

Nažalost, za razliku od ekipe na parketu, ekipa u uredima nema toliko kvalitete i srca. I stoga tekst s dosadnim pohvalama treba završiti i s dosadnom molbom - trgnite se, pronađite kvalitetne ljude, koji su dovoljno kreativni, sposobni, inteligentni, da iskoriste vrhunski sportski brand i jednu momčad za koju je krasno navijati.

Koliko god dosadno to bilo ponavljati.