U boj, u boj, za narod svoj!

Lino Červar ne pili naopako kada kaže vrlo jasno i glasno - ”Oni su sada jači od nas.” I to valjda nije nikome upitno, Francuska je s razlogom olimpijski i svjetski pobjednik, a ova momčad je barem jednako jaka kao te iz Pekinga i Hrvatske. Onesta na finale dolazi s jačim kartama od Červara, njegovi aduti nositelji su igre najjačih europskih klubova, a Červar uz genijalnog Balića ima ozlijeđene Lackovića i Valčića, ima niz mladića koji nemaju iskustvo ovakvih natjecanja (a kamoli ovakvih utakmica).

No, Červar među svojim kartama ima i jednog jokera - publiku, jer nema sumnje da će u bečkoj Stadthalle dominirati kvadratići, puno više nego što je to bio slučaj protiv Poljske.

Publika, dakako, neće ni otprilike biti dovoljna. Hrvatska mora ponoviti najbolje stvari iz utakmica protiv Danske i Poljske kako bi imala šansu, a tako mora odigrati svih 60 minuta. Obrana mora biti kao u većem dijelu utakmice protiv Poljske, čvrsta i pokretljiva, ili kako je Lino rekao: ”Morat ćemo dati životnu partiju u obrani”! U napadu, pak, moramo biti mudri – s razlogom Červar koristi baš tu riječ vrlo često. U prijevodu, svaki šut mora biti izrađen, svaka akcija dovršena do kraja, kako bi se onemogućile kontre i polukontre koje mijenjaju tijek rukometne utakmice.

Izuzetno je bitno da imamo raspoloženog Alilovića, Hrvatska nema šanse ako Omeyer, inače naša crna mačka, obrani više udaraca od Alilovića. Nije mala stvar očekivati da naš vratar bude bolji od ponajboljeg svjetskog golmana, ali je uvjet bez kojeg nećemo moći do zlata.

Balić je dovoljno puta dokazao da na njega možemo računati i u najvećim utakmicama, ali uz Balića trebamo još jednu odličnu Duvnjakovu predstavu. Domagoj ima i udarac i pregled igre za ovakvu razinu, pitanje je jasno koliko će mu francuska obrana dopustiti prostora, ali i koliko će hrabrosti imati ući ”u kost” Dinartu, Karabatiću i ostatku francuskog zida.

Protiv Danske je briljirao Buntić, protiv Poljske je dobro igrao Vuković; tko god bio, trebat ćemo raspoloženog trećeg vanjskog uz Balića i Duvnjaka. Hoće li moći pomoći Lacković? Koliko dugo će izdržati Valčić? Manuel Štrlek, jasno, neće smjeti promašivati zicere, a iscrpljeni Vori mora pronaći način kako se progurati pored francuskih gorostasa.

Čak i da se svi ti uvjeti ispune, i dalje nam ostaje jedan prilično nezgodan problem – kako zaustaviti sve te francuske svjetske klase?

Karabatić je protiv Poljske izgledao apsolutno nezaustavljivo. Takvu kombinaciju snage, siline i brzine trenutno nema niti jedan rukometaš na svijetu, ako ne pronađemo neko bolje rješenje za njega od toga što su radili Islanđani – ostat ćemo bez šanse.

Međutim, nezgodno je previše se fokusirati na jednog igrača ako su s njegove lijeve i desne strane igrači poput Narcissea i Fernandeza. Nezgodno je i što u kontre jure fantastični Abalo i Guigou, a nezgodan je i taj Sorhaindo na crti, premda je uvijek dobro čuti da nema Bertranda Gillea, ako ništa drugo onda zato jer nitko bolje ne zaustavlja Ivana Balića.

Francuzi nisu briljirali tijekom cijelog prvenstva, no pitanje je smijemo li u rezultatima poput remija s Mađarskom tražiti razloge za optimizam, jer ni Hrvatska nije pokazala isto lice protiv Ukrajine i protiv Danske. Bilo je slabijih izdanja, ali Francuzi su imali brzinu-dvije više kada god im je zatrebalo. Kada je trebalo dobiti Poljsku, kada je trebalo odmaknuti Španjolskoj, kada je trebalo svladati Island i pokazati mišiće. To je radila i Hrvatska, pa su se s razlogom te dvije reprezentacije našle u finalu. I s razlogom dominiraju svjetskim rukometom već godinama.

Francuska je u tom finalu favorit, možda i veliki favorit, ali ako smo što naučili od ove momčadi onda je to da će danas na parketu ostaviti srce, svaki dijelić snage, energije, želje, znanja, pameti.

Ako to bude dovoljno protiv Karabatića, Omeyera i društva – sjajno. Pomlađena reprezentacija osvojila bi jedan veliki vrh prije svih očekivanja.

A ako ne bude – čestitat ćemo (opet) Francuzima, ali uz poruku da pogledaju prosjek godina naše i svoje momčadi, i da u Londonu vrlo jasno i glasno želimo ono što su oni uzeli nama – olimpijsko zlato.