Červar i Zagreb: Logičan kraj

"Pobijedili su nas u kolektivnoj igri", tim je riječima Lino Červar opisao subotnji domaći poraz od Chamberyja na otvaranju drugog kruga Lige prvaka i na neki način, priznao i svoj dio krivnje što Zagrebaši ne igraju onako kako se očekivalo. Od momčadi s nizom sadašnjih reprezentativaca i Mirzom Džombom kao nekadašnjim hrvatskim reprezentativnim adutom, momčadi koja ima i Kiru Lazarova, odnedavno najboljeg strijelca bilo kojeg SP-a u povijesti i igrača koji je godinama pri vrhu liste strijelaca Lige prvaka - jednostavno se traži više od situacije u kojoj se Zagreb našao.

Mršava dva boda uoči preostale tri utakmice drugog kruga gurnula su Zagrebaše u poziciju da više nemaju prava na krivi korak. Rezultatski to ne izgleda najbolje, no još veća briga je igra koju su hrvatski prvaci prikazali u dosadašnjim nastupima u sezoni - dakako, u Ligi prvaka, domaća natjecanja Zagrebu su ionako već sezonama rutinsko odrađivanje posla.

Uvjerljiva i dominantna pobjeda u Szegedu, kojom su Zagrebaši napravili najvažniji korak prema drugom krugu, ostala je u sjećanju kao jedina utakmica odrađena bez većih padova, a da je takvih predstava bilo više, na kontu bi bio i veći broj bodova i puno ugodniji pogled prema nastavku sezone. Kod kuće i u gostima protiv RN Löwena i prekjučer u Ledenoj protiv Francuza to jednostavno nije bilo to. Zagreb nije uspio odraditi svih 60 minuta u komadu, bez zabrinjavajućih razdoblja crnih rupa.

Dio krivice je, jasno, i na igračima, primjerice, Igor Vori u klupskom dresu ne igra jednako dobro kao što je izgledao u reprezentaciji, ali naravno, nije jedini. Sličan je slučaj i s Kirom Lazarovim, koji je prekjučer zabio, za svoje standarde, zaista mizerna tri gola iz igre, a moglo bi ih se naći još...

Drugi i ne manje bitni dio krivice bio je i na trenerovim lutanjima s rotacijama igrača tijekom utakmice, kao u slučaju subotnjeg uvođenja Ivana Balića u napad sredinom prvog poluvremena, što nije izgledalo jednako dobro kao s Duvnjakom na istom mjestu, ili sa stavljanjem Ljube Vukića na lijevo krilo u drugom dijelu, kada se osjetilo da Vukiću jednostavno nedostaje utakmica. Teško je drugačije objasniti onoliko promašenih zicera s njegove pozicije - Vukić nije baš tako loš da bi se toliko napromašivao.

Dakako, priznajem i jasna je stvar, najlakše je biti general nakon (izgubljene) bitke, izvlačiti na površinu zbog čega je igrao ovaj ili onaj ili zbog čega je Zagrebova obrana u subotu pala nakon sjajnih uvodnih 20-ak minuta, zašto se u odlučujućim trenucima nije čvršće išlo na Daniela Narcissea, pa i po cijenu isključenja, s obzirom da se znalo da će sjajni Narcisse uzeti stvar u svoje ruke i pokušati realizirati sve gostujuće napade u završnici... Glavni problem ove priče je što subotnja bitka nije bila prva izgubljena - da se slični problemi nisu pojavljivali u susretima s RN Löwenom u prvom krugu, Zagreb bi uzeo više od dva remija protiv Nijemaca u tom dijelu natjecanja.

Nakon svega, kraj suradnje Červara i Zagreba sa zajedničkom odlukom da u nastavku Lige prvaka na klupu zasjedne netko drugi bili su najlogičniji ishod u situaciji u kojoj su se Zagrebaši našli. Izbor je, također logično, pao na Senjanina Maglajliju i Mirka Bašića, dvojac koji nije novi u klubu i koji dobro poznaje ovu momčad - s obzirom da je sezona daleko odmakla, angažirati čovjeka sa strane, nekoga tko nije toliko unutra, moglo bi samo dodatno destabilizirati stvar.

Maglajliji i Bašiću posao neće biti lak, već u subotu imat će pred sobom imperativ pobjede protiv Pivovarne Laško u Celju, a hoće li pritom pomoći uobičajeni pozitivni šok nakon trenerske promjene, doznat ćemo za nekoliko dana.

Dobra vijest? Koliko god put pred Zagrebašima izgledao teško, ova momčad ima kvalitetu za pobjede u tri preostale utakmice i nastavak ovosezonskog europskog puta probojem među posljednjih osam. Igrati sigurno nisu zaboravili.