Što je ponudio Final Four?

Španjolsko finale rukometne Lige prvaka koja od ove sezone nosi ime VELUX EHF Liga prvaka, pokazalo je uistinu mnogo. Barcelona je stigla do novog podviga. Naime, svoj rekord u osvojenim naslovima podebljala je na točno sedam naslova europskih prvaka (1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2005.), dok je sljedeći najuspješniji klub u ovome natjecanju, Ciudad Real, daleko iza njih. Porazom u finalu Ciudad Real je ostao na tri osvojena naslova (2006., 2008., 2009.), dok se na trećem mjestu najuspješnijih klubova nalazi Kiel s dva naslova prvaka Europe (2007., 2010.). Upravo su ta tri kluba i dominirala europskim klupskim rukometom posljednjih šest godina.

Čini se, dakle, kako Liga prvaka leži baš španjolskim klubovima koji su po 13. puta uspjeli osvojiti naslov na ovom prestižnom natjecanju. Uz dominaciju Barcelone i Ciudad Reala, svoje pehare su podigle i španjolske momčadi Santander (1994.), Irun (1995.) te San Antonio (2001.).

Dominaciju Barcelone, koja je osim na rukometnim terenima slavila i na onim nogometnim, pokazuju i uspjesi njenih igrača. Siarhei Rutenka stigao je do svog petog naslova europskog prvaka u karijeri čime je postao drugi najuspješniji rukometaš u povijesti, nakon Javiera Hombradosa, koji je osvojio pet naslova s tri različita kluba. Svoju tadašnju momčad, RK Celje 2004. godine odveo je do vrha, s Flensburgom je bio prvak 2006. i 2008., dok je već sljedeće godine naslov proslavio u dresu Ciudad Reala.

Kapetan momčadi Barcelone Laszlo Nagy, kao i Victor Tomas te Iker Romero jedini su igrači Barcelone koji su je i posljednji puta, 2005. godine, predvodili do europskog trofeja te su slavljem u ovogodišnjem finalu stigli do svog drugog naslova. Sljedeće sezone, međutim, Romero neće imati priliku braniti Barcelonin europski naslov s obzirom da nakon dugih osam godina vjernosti Barceloni svoj put nastavlja u njemačkom bundesligašu Füchseu iz Berlina.

Ovogodišnji Final Four ponudio je i još neke povijesne trenutke. Po prvi smo puta u finalu mogli vidjeti rukometni dvoboj dvojice braće. Alberto Entrerrios igrao je za sadašnje viceprvake, dok se Raul Entrerrios našao na pobjedničkoj strani.

Pogled na igru i statistiku tokom Final Foura donosi, pak, neke druge zanimljive činjenice. Napad nije bio odlučujuća prevaga u finalu već je ona pripala obrani. Tako je finale 2011. postalo drugo finale u povijesti s najmanje postignutih pogodaka (51). Titulu najsiromašnijeg finala što se pogodaka tiče, odnijelo je finale 2006. godine između Portland San Antonija i Ciudad Reala u kojemu su postignuta tek 44 gola.

Unatoč malom broju pogodaka u samome finalu, EHF je, naravno, proglasio i najboljeg strijelca Lige prvaka za ovu sezonu. Titula je pripala Nijemcu Uweu Gensheimeru, rukometašu Rhein-Neckar Löwena, koji je osvojio "zlatnu loptu" za 118 postignutih pogodaka u 19 odigranih utakmica, budući da je RN Löwen svoj put započeo na Wild Card turniru. U povijesti su samo dvojica igrača bila uspješnija od Nijemca. Nenad Peruničić za svoj je Magdeburg zabio 122 gola u sezoni 2002., dok je prošle sezone Filip Jicha u Kielovo slavlje ugradio 119 golova.

Nakon uspješne, zanimljive i veoma bogate sezone 2010./2011. rukometna Liga prvaka ide dalje. Za sljedeću sezonu najavljeno je smanjenje broja utakmica kao i promjene u sustavu natjecanja. Format kvalifikacija igrat će se prema modelu Final Foura samo sa polufinalima i finalima te će se tako broj utakmica u kvalifikacijama smanjiti sa šest na četiri. Ukupno, Liga prvaka sljedeće će natjecateljske sezone ponuditi 158, umjesto 166 rukometnih utakmica.