3-2-1... Stop!

Naravno da je teško razmišljati o nečem drugom nakon što Ivano Balić zabije 7-8 nevjerojatnih golova i podijeli još 4-5 još boljih asistencija, ili nakon što Mirza Džomba tri puta zaredom lobom ili 'suhim listom' slomi protivničkog vratara, ili nakon što Blaž Lacković ili Pero Metličić 'poderu' vratara 'topovima' s 8-9 metara. No, hrvatska rukometna reprezentacija uz tu moć u napadu, kojoj malo tko može parirati, ima još jedan forte, koji je možda i važniji za uspjeh momčadi - obranu.

Jer sve polazi iz dobre obrane - kontre, laki golovi koji odmaraju momčad i donose prevagu, samopouzdanje cijeloj momčadi ('ne moramo zabiti kad imamo tako jaku obranu'), unosi nemir i nervozu kod protivnika, pomaže vrataru, slama najbolje protivničke igrače.

Hrvatska nije briljirala protiv Mađarske - bilo je loših šuteva, izgubljenih lopti, neraspoloženih igrača u napadu; no obrana se pobrinula da pobjeda niti jednog trenutka ne dođe u pitanje. Izvrsnih 3-2-1 slomilo je Mađarsku, a kad su Mađari nešto i uspjeli puknuti po golu, to je skidao super raspoloženi Jerković. Mađarska, koja u dotadašnjem dijelu prvenstva nije imala problema s realizacijom, zabila je - 18 golova.

Laszlo Nagy, hvaljeni i često nezaustavljivi lijevi vanjski Barcelone, uspio je zabiti jedan gol. Tamas Moscai, na kojeg su također mnogi upozoravali - jedan gol. Ivo Diaz, starter na lijevom vanjskom - jedan gol. 3-2-1, jasno, ostavlja malo više prostora krilima, no ni ona ne bi zabila svoju kvotu da nije bilo kontri nakon napadačkih pogrešaka. Sve u svemu - impresivno da bolje nije ni moglo.

I znate što? Pravu rukometnu obranu, kakvu nerijetko igra hrvatska reprezentacija, može biti jednako lijepo za gledati kao napadačku rapsodiju poput one s Južnom Korejom. Kada se cijela ekipa kreće za loptom, kad se visoko izlazi, kad se brzo hvata u 'klinč' protivnički vanjski igrač, kad je blok uvijek na lopti, kad se dobro čuva protivnički pivot, kada se krilima ostavlja mali kut - u izvedbi Hrvatske, takva obrana je zaista užitak.

I kao što u napadu imamo čarobnjake poput Balića, tako u obrani imamo junake naših 3-2-1. Kako nema Dominikovića, centralnu ulogu preuzeo je Denis Špoljarić, a 'ministar obrane' kako ga zovu suigraču odrađuje još jedno veliko natjecanje za čistu peticu. Špoljarić igra briljantno, pametno čuva teže i jače igrače od sebe, dobro pokriva sve rupe koje nastanu, stigne i u blok, i još je jednom relativno neprimjetno jedan od glavnih igrača reprezentacije. Dakako da će i njemu biti lakše kad se vrati Dominiković, jedan od najboljih obrambenih igrača svijeta, pored njih dvojice malo tko će se naigrati.

Prednjeg nerijetko igra Igor Vori čije kretanje je zaista impresivno s obzirom na visinu. Zbog konstitucije vrlo lako remeti napad protivnika, a nerijetko je i prvi u kontri gdje stigne imati mirnu ruku.

Posebna priča su halfovi. Ljubo Vukić nastavio je potvrđivati status ugodnog osvježenja u reprezentaciji, efikasan je u napadu i često prvi u kontri, ali odlično odrađuje i sve u obrani. Tončiju Valčiću očito nedostaje samopouzdanja u napadu, no u obrani je perfektan - kao i u Portugalu, briljantno igra halfa, protivnički desni vanjski teško dolaze do svoje kvote golova pored njega.

Na desnoj strani Pero Metličić odrađuje svoj dio posla, opet je visoko rangiran u statistici blokova, iako bi zbog važne uloge u napadu bilo dobro da se ne mora toliko znojiti i u obrani. Renato Sulić donosi još jednu dozu agresivnosti i čvrstoće, kad treba nekome pokazati da se neće šetati u našem devetercu Renato je čovjek od povjerenja. Na halfu je, poput Vukića, odličan i Nikša Kaleb, što omogućuje Baliću da igra na manje zahtjevnoj poziciji u obrani. Vjerojatno su upravo te sposobnosti Vukića i Kaleba u obrani poslale na tribine inače odličnog Šprema koji bi, kako kažu suigrači, mogao igrati u bilo kojoj drugog reprezentaciji. Odličan i čvrst u obrani je i Drago Vuković, pa na kraju možemo konstatirati - Hrvatska ima više 'virtuoza' u obrani, nego u napadu.

Zaista, svi su sposobni igrati muški, čvrsto, agresivno, jedan za drugoga, a to su neki od uvjeta za igranje najkompliciranije rukometne obrane. Uostalom, samo je Hrvatska i sposobna tako dobro igrati 3-2-1 (drugi je u principu i ne igraju), a činjenica da je malo tko igra znači i da protivnik zalazi u nepoznato područje kad stigne u zonu Hrvatske.

Červarova ekipa sposobna je odigrati i dobrih 6-0, još bolje 5-1 s Vorijem naprijed, no činjenica je da je 3-2-1 najjača hrvatska obrana te će na putu do željenog cilja biti glavna uzdanica hrvatskog sastava. Šut nekada i ne ide, zamisli nekad ne prolaze, no ova ekipa uvijek ima srce za odigrati briljantnu obranu. A kako u svojim redovima ipak imamo i najboljeg igrača svijeta, napad će uvijek dovoljno 'iskemijati' ako je obrana prava. Za sada je za pet, a s Dominikovićem će biti za pet plus!