Hrvatska je centar svijeta

Rukometni su reprezentativci u proteklom desetljeću postali jedan od simbola uspjeha hrvatskog sporta, a svojim su se izvedbama prometnuli i među najveće ljubimce cijele nacije. Stoga je pravi vrhunac te generacije bio njihov nastup na velikom natjecanju - pred svojom publikom.

Nakon što je u kolovozu 2006. godine Izvršni odbor IHF-a povjerio svjetsku smotru Hrvatskoj i tako nam u ruke gurnuo vjerojatno najveći sportski događaj na našem tlu od osamostaljenja, uslijedila je bitka da se to natjecanje uopće održi. Naime, neprestane rasprave o troškovima i izgradnji dvorana, kao i upitno poštivanje rokova, navukli su oblake nad cjelokupni turnir, a svjetski su rukometni čelnici za svaki slučaj počeli smišljati "plan B".

Stoga je prva velika pobjeda izvojevana na otvaranju u Splitu, kada je prvenstvo konačno počelo, a ludilo na tribinama nove Spaladium Arene bilo je sjajan uvod u šaroliko i prijateljsko druženje navijača raznih zemalja u dvoranama i izvan njih.

Mnogi još uvijek pamte, primjerice, hercegovačku potporu Kubancima ili ljubav Makedonaca i Varaždina, a upravo su te međunarodne boje postale jedan od najvažnijih aspekata cijelog događaja. Da ne izostane ni poneki incident, kako bi i dežurni kritičari došli na svoje, pobrinuli su se slučajevi sa zastavama, ali ni to nije moglo baciti veću mrlju na inače odličnu atmosferu oko cijelog prvenstva.

Hrvatski su navijači, kako u Splitu, tako i u Zagrebu, bili svijet za sebe. Rukomet se vjerojatno nikada prije nije igrao uz takvu podršku, a priznanja za vatreno bodrenje stizala su iz cijelog svijeta. Pred Švedskom, koja će naredne godine organizirati Svjetsko prvenstvo, težak je, ako ne i nepremostiv zadatak.

Iz natjecateljske perspektive, napeti (a kakav drukčiji, za što nas rukometaši već godinama dresiraju) premijerni dvoboj sa sretnim krajem protiv Južne Koreje umnogome je usmjerio pozitivan ishod ogleda sa Švedskom i Španjolskom. To je uz rutinski posao protiv Kube i Kuvajta naše Kauboje ili Paklene, bez obzira na korišteni nadimak, poslalo pune samopouzdanja u drugi, zagrebački krug, u nadi da će do samog kraja pjevati Morsku vilu po isteku vremena.

Tu smo apsolvirali prepreke zvane Mađarska i Slovačka, a potom su na jelovnik po prvi put došli Francuzi. Kako bi dodatno podgrijali ionako visoka (čitaj: zlato i samo zlato) očekivanja, naši su reprezentativci pobijedili aktualne olimpijske prvake te je polufinale protiv vrlo dobre Poljske ipak poslužilo tek kao "nužno zlo" prije toliko iščekivanog završnog obračuna.

Nažalost, pred 16.000 sretnika s ulaznicom za Arenu, Francuzi uz prstohvat danskog začina nisu pročitali scenarij prekrasno zamišljene rukometne bajke, prema kojoj bi Ivano Balić i njegovo društvo sa zlatom oko vrata ustvrdili da su oni najveća ekipa desetljeća. No, kako smo ugostili jedan veliki sportski događaj, treba i sportski priznati da su Nikola Karabatić i njegovo društvo, kako god se okrene, bili bolji.

Tako su pri spuštanju zastora Hrvatima ostale pomiješane emocije. Bilo je to sjajno prvenstvo na brojne načine, ali naposljetku smo ostali bez završne krunidbe. Pitanje je osobnog stava što će tko zadržati kao bitniju uspomenu, ali doček naših srebrnih na Trgu bana Jelačića dokazao je da su se mnogi brzo oporavili od činjenice da smo jedan susret, makar i onaj najvažniji, eto, izgubili.

Opća zaluđenost rukometom tih siječanjskih dana manifestirala se na uobičajenim i manje uobičajenim mjestima. Stručni razgovori o neumornom Igoru Voriju, vođi Petru Metličiću, specifičnom izborniku Lini Červaru, zidu koji se predstavlja kao Daniel Narcisse ili neboderu poput Karola Bieleckog vodili su se u svim kutevima kafića, tržnica i ulica te su neodoljivo podsjećali na euforične trenutke koji su uglavnom rezervirani za nogomet. Tko se barem jednom nije upustio u diskusiju je li bolji genijalni Ivano Balić ili istukao-bi-i-medvjeda Nikola Karabatić?

Što je Hrvatskoj ostalo poslije Svjetskog prvenstva? Ostala nam je još jedna srebrna medalja, vrijedan dodatak bogatoj kolekciji, ostale su nam dvorane za koje je upitno bi li bile, i kada, izgrađene da nije bilo rukometa, ostaju nam debate kako ih sada koristiti i isplatiti, ostaju nam brojne usputne sitnice, ali ostaje nam i ono neprocjenjivo - doživljaj.