Izbornik zlatnih rukometaša: "Svi me pitaju ima li tu potencijala za budućnost, naravno da ima"

Od remija sa Slovenijom pa nesretnog poraza od Francuske i jedine slamke spasa pobjede nad Isladom, do produžetaka i drame sedmeraca s Danskom. I velikog finala s Njemačkom. Sve su izdržali i izašli kao pobjednici. A oni su zapravo prvi put bili zajedno, mnogi od njih tek su se upoznali, prvi put obukli majicu sa znakom HRS-a i otišli do kraja. Napravili su to protiv rukometnih velesila, Danske, Njemačke, Francuske, Slovenije. I zato to zlato treba poštivati. A iskovali su ga zapravo samo rijetkima znani nihovi treneri u klubovima, od Dugog Sela, preko Senja, PPD Zagreba ili Mornar – Crikvenice. I stoga velika zahvala ide i njima. Ali i Nini i Kreši (izbornik Marković i trener Ivanković), Ivanu Dragiću, Karlu Šporeru, Nikoli Golubu i Tomici Madjerčiću koji su s njima proveli ovo pakleno ljeto. I vjerovali su. Ili znali da oni to mogu…

Tim su zlatom, prvim hrvatskog rukometa na Europskom olimpijskom festivalu mladih, ukupno četvrtim naših mladih sportaša u Bakuu na ovim igrama, svrstali Hrvatsku na 13. mjesto po uspješnosti (četiri zlata i srebro). Od 48 zemalja. I zato još jednom naklon do poda. Bravo, bravo dečki!

"A što da kažem. Ponosan sam na ove dečke. Mnogima od njih to su bile prve utakmice na toj razini. I nisu posustali, ni jednog trenutka. Ni kada smo gubili od Francuske, zaostajali pet pogodaka protiv Danske u polufinalu, četiri Njemačke u finalu. Pokazali su nevjerojatan karakter. Svi me pitaju ima li tu potencijala za budućnost. Naravno da ima, ne želim upasti u zamku pa nekoga izdvajati, vidjeli ste sve. Njima treba omogućiti normalne uvjete da rade treniraju i razvijaju se. Moja i Krešina (Ivanković) frizura (ošišani na nulu u svlačionici), to je dio dogovora s dečkima. I morali smo to napraviti. Ubit će me žena, ali što da radim", rekao je izbornik Nino Marković.

Odlično je odigrao Fabijan Grubišić.

"Fantastično se osjećamo. Možda još nismo ni svjesni što smo napravili. I jako smo sretni. Padali smo i dizali se tijekom turnira, ali nismo odustajali ni jednog trenutka. Kada god bismo otišli u minus, mi smo kao za inat iz njega izlazili još jači. To je naša snaga. Ovi dečki su čudo."

S njim se slaže i Dominik Kuzmanović.

"Uh, umorni smo jer zapravo gotovo da nismo spavali. Malo smo slavili, ali pravo slavlje će biti tek po povratku kući. Krenuli smo u ponoć po hrvatskom vremenu, i evo stigli u osam i petnaest ujutro u Zagreb. Stvarno smo odigrali turnir za pamćenje. Premda, nakon remija sa Slovenijom i poraza od Francuske smo mislili da nećemo proći skupinu. Ali ni jednog trenutka, nismo odustajali, čak ni u finalu kada smo gubili, koliko ono, četiri razlike, nisam pomislio da mi to nećemo stići. Znao sam da mi to možemo. I zato smo svi jako sretni." 

AUTOR: Hrvatski rukometni savez