Nije problem samo u porazu, problem je u načinu

Sve je rečeno uoči samog Prvenstva i ne treba se ponavljati. Dvoboj protiv Egipta bio je bez ikakve dvojbe najvažniji za hrvatsku reprezentaciju na ovom Svjetskom prvenstvu jer je, koliko god to zvučalo prerano, odlučivao o putniku u četvrtfinale pa samim time i tko će u kvalifikacije za Olimpijske igre.

Znalo se da je Egipat sjajna reprezentacija bez obzira što mu nedostaje Omar Yahia, ali i bolje da je tako jer tko zna kako bi to tek onda izgledalo. Taj Egipat je prije dvije godine bio hit, svi su ga hvalili i ovakav njegov nastup nije nikakvo iznenađenje, dapače, takvo što se i moglo očekivati.

Htjeli mi to priznati ili ne, danas i u ovom trenutku, s ovim rosterima, je i bolja reprezentacija od Hrvatske. Napadački je puno odlučniji i hrabriji, obrambeno agresivniji i brži, nije to teretna i čvrsta reprezentacija poput Maroka, Tunisa, Alžira. Egipćani igraju, koriste sve resurse u napadu i imaju vratara koji je sposoban skinuti koliko je potrebno lopti.

Hrvatska nije ništa od toga pokazala u ovom susretu. Realnost je da Hrvatska već neko vrijeme ne pripada svjetskom vrhu, ali niti ovo nije njeno realno izdanje. Upravo to je ono najgore. Teško je prihvatiti objašnjenje kako "nije išlo, nije bio naš dan, njima je sve ulazilo" jer se jako dobro zna što je ova utakmica donosila i odnosila. Može ti se dogoditi da nemaš dan, ali moraš pojesti parket, gristi kao nikad, posebno u utakmici ovog značaja. Je li se to ovdje dogodilo?

Kolike su sada šanse da Hrvatska vidi četvrtfinale? Nakon ovakvog večerašnjeg izdanja? Pa čak i da sada zaigra kako može i odigra dobro do kraja druge faze, kolike su šanse? Male. Zašto? Zato što si je potpuno kompromitirala cijelu situaciju ne samo porazom već i rezultatom.

Da bi prošla dalje, Hrvatska mora prvenstveno dobiti sve utakmice do kraja. Može li dobiti Dansku u svom najboljem izdanju? U jednoj utakmici je sve moguće, ali ako i Danska bude u pravom stanju? Budimo realni. Čak i da Hrvatska pobijedi Dansku, trebao bi joj još jedan posrtaj Danaca ili dva Egipta. Koliko je to realno? U društvu SAD-a, Bahreina, Belgije, Tunisa, Maroka? Budimo realni.

Treba igrati dok god postoje i teoretske šanse, ali realnost je da Hrvatska više ne ovisi samo o sebi nego mora dobiti pomoć još nekoga, a ako dobije, to će biti okarakterizirano kao veliko iznenađenje. Sve to u ovom trenutku ne izgleda previše realno. Ipak treba probati izvući maksimalno što se može i vidjeti što to točno znači.

Kako god završilo, ostat će zabilježen ovaj teški podbačaj, ne samo rezultatski već i psihološki. Svi su bili uvjereni kako je Hrvatska spremna, a ona je, po svim parametrima, daleko od toga. Egipat je bio spreman, Hrvatska nije.

U globalu, problema je jako puno. U obrani nema one nekada karakteristične pokretljivosti i agresivnosti, teško se sjetiti kada su vratari u reprezentaciji u kontinuitetu na jednom natjecanju bili na razini na kakvoj su u klubu. Napad je već godinama statičan, bez dovoljne količine izrađenih šuteva s devet metara, puno toga se svodi na zabijanje na obranu, lopta ide sporo. Jednostavno, puno onoga što rade najbolje reprezentacije, Hrvatska ne radi. Zvuči grubo, ali na žalost je tako.

Naravno, Hrvatska je dosta bolja s Mandićem, Jaganjcem, Mamićem, Lučinom, onima koji nedostaju. Njih nije bilo ovdje, znalo se da ih neće biti jer nisu jučer otpali, a svejedno je Hrvatska izgledala jako loše, neprepoznatljivo, na obje strane parketa.

Šteta je napravljena i to jako velika. Volio bih da mogu biti optimističniji, ali miriše na druge u redu Olimpijske igre bez Hrvatske. Svi ulažu, svi idu naprijed, svi rastu, a Hrvatska to ne čini. Dapače, čini se kako klizi stepenicu po stepenicu sve dalje od svjetskog rukometnog vrha. A još do prije nekoliko godina svi su bili umorni od trećeg mjesta, popunjavanja kolekcije brončanim medaljama. Sada, u ovoj situaciji, novu možemo samo sanjati.

Zar bi netko ostao šokiran da se rukometu dogodi ista sudbina kao hrvatskoj košarci? Pogledajte ulaganja, uvjete, bazu s kojom Hrvatska raspolaže i u konačnici rezultate. Podsjeća li vas to na nešto?

Ako je potrebno promijeniti neke stvari, a je, i iz temelja protresti cijeli sustav, onda to treba napraviti odmah, bez čekanja i razmišljanja. Od Europskog prvenstva 2020. godine Hrvatska ne izgleda dobro. Nije izgledala dobro na SP-u prije dvije godine, nakon toga nije izborila Olimpijske igre, a njeno nekadašnje izdanje izostalo je i prošloga siječnja. Hrvatska ne izgleda dobro niti na startu ovog SP-a.

Bilo je tu i nesreće, u kvalifikacijama za OI, pa s koronavirusom 2022. godine, ali ako nastavimo iz natjecanja u natjecanje samo tražiti izgovore, a ne nuditi rješenja, nikada se nećemo pomaknuti prema naprijed. Dapače, reprezentacija i njen ugled nastaviti će tonuti sve niže i niže. A tada se jako teško vratiti. Kada izgubiš i zapostaviš pobjednički mentalitet, jako je teško izvlačiti teške završnice.

To je također jedan od razloga zašto se treba odraditi posao na ovom SP-u maksimalno do kraja, bez obzira na ovo ogromno razočaranje koje je Hrvatsku značajno bacilo unazad. Treba pokušati dobiti sve ili barem sve one koje moraš do kraja Prvenstva i vratiti kako povjerenje navijača tako i samopouzdanje igrača.

Jer zadnji rezultati su ipak uzdrmali taj status. Onda, nakon svega, treba vidjeti kako dalje i s kim dalje. Ostaje li Horvat, ostaju li svi igrači i dalje na raspolaganju, provjeriti nova imena... Treba već jednom presjeći i početi tražiti jake i kvalitetne protivnike između velikih natjecanja koji će ti stvarno reći gdje se nalaziš bez umjetnog nabijanja samopouzdanja visokim pobjedama protiv društva koje je daleko od svjetskog vrha.

A ovaj dvoboj protiv Egipta ne smije se zaboraviti. On treba ostati zabilježen i kao ogledni primjer svima kako Hrvatska više nikada ne smije izgledati. U apsolutno svakom pogledu. Jer podbacili su masno svi, od prvog na terenu do zadnjeg u stručnom stožeru. Svi nose svoj dio krivice i sada moraju pokazati karakter i da Hrvatska može bolje od ovoga. Oni koji to ne mogu, trebali bi sami napustiti brod. 

FOTO: EPA/Mikael Fritzon