Obrana snova

Novim velikim uspjehom hrvatske reprezentacije, ali i taktički izvrsno odrađenom utakmicom protiv Francuske, Lino Červar na puno je bolji način ušutkao svoje kritičare (pa tako i nižepotpisanog) nego što je to napravio govorom nakon dvoboja s Norveškom.

Pitanje koje je lebdjelo u zraku - možemo li protiv Francuza ponuditi nešto novo u napadu, ako zaustave Balića - dobilo je potvrdan odgovor. Stručni stožer osmislio je dovoljno drugih rješenja, na koje Francuzi nisu imali odgovor. To su uostalom i sami priznali, naglasivši kako ih je taktička varijanta sa zamjenom mjesta Vorija i Balića prilično iznenadila te kako na istu nisu imali spreman odgovor.

Izrazito čvrstom, najčešće grubom, a na trenutke i prljavom obranom pokušali su zaustavljati hrvatski napad, a te odrednice najbolje su se mogle vidjeti u posljednjem napadu Paklenih kada su tri minute bez prestanka faulirali svakoga tko je imao loptu više od sekunde. Kod sudaca je to prošlo, ali kod Lackovića nije - niz prekršaja prekinut je udarcem Laca u donji desni golmanov kut, za lansiranje Hrvatske u finale, a Francuza u očaj.

U najvažnijoj utakmici svi su dali najviše - Pero Metličić zaslužio je sve Sanaderove satove, a ne samo onaj od organizatora za najboljeg igrača utakmice, ispunivši tako svoju kapetansku misiju da najviše da onda kada najviše treba. Balić je usprkos svim nastojanjima Francuza da ga zaustave uspio probiti, asistirati, zabiti ili izboriti sedmerac kada je to bilo od presudne važnosti, Lac je, pak, zabio gol koji je ionako sve odlučio. Svoje dionice imali su i Čupić pa Tonči Valčić i Igor Vori, a pomoglo je i što je Omeyer bio daleko od izvedbe u Njemačkoj, koja je ionako bila once-in-a-lifetime. Tako je uz puno truda, primljenih udaraca, zarađenih masnica francuska obrana slomljena dovoljno puta za pobjedu.

Međutim, 24 teško izborena gola ne bi bila dovoljna da obrana nije bila naprosto briljantna. Vratari možda nisu fascinirali (premda je Somić skupio četiri jako važne obrane, uključujući dva sedmerca koja su sigurno promijenila tok utakmice), ali nisu ni mogli kada Dominiković i društvo Francuzima nisu dopuštali ni pucati prema golu.

Na gotovo identičan način Francuska je slomljena i u Portugalu, kada su Pakleni slavili s 23:22 i vjerojatno shvatili da mogu pobijediti svakoga. U idućih pet godina upravo su to redovito i činili. Protiv Francuza ionako nećeš zabiti 30 golova, ali zaustaviš li Karabatića i društvo na 22-23 napravio si čudo. I vjerojatno pobijedio.

Uloga Davora Dominikovića očito je izuzetno važna u ovoj momčadi, Davor je povezao konce obrane koja je danas pružila vjerojatno maksimum što rukometna obrana može ponuditi, a da ne bude - prljava. Ne, daleko od toga da Hrvati isto nisu udarali, kapetan Metličić bio je iskren priznavši da su se tukli i jedni i drugi. Francuzi su možda fizički moćniji, no Hrvati su pokazali da imaju veće srce.

I na kraju, svi će se u našem stožeru, momčadi, ali i među navijačima jednoglasno složiti - tako tijesnu utakmicu presuđuje želja, tko je ovo finale, ovu medalju više htio. A kad je tako, uopće ne sumnjamo da Hrvatska pobjeđuje. Jer, imati veće srce, veće zajedništvo od ove ekipe - to je nemoguće zamisliti.

Danska? Sada još nije bitno. Ostvaren je još jedan veliki uspjeh hrvatskog rukometa (i uopće sporta), a najbolji recept je onaj - danski. Uobičajeno ih razbijemo u grupi, pa izgubimo kad se igra za medalju, ovoga puta smo bili pametni i izgubili na vrijeme, zar ne? Sada je, jasno, vrijeme za pobjedu, ali pritiska nema - medalja je tu, oko vrata, a njena boja ionako neće promijeniti činjenicu da je ova Hrvatska najjača momčad ovog stoljeća...