Osmerostruke uzastopne prvakinje Afrike na svojim četvrtim uzastopnim Igrama

U bivšoj portugalskoj koloniji rukomet, kao i u mnogim afričkim zemljama, nije prvi sport. To je naravno nogomet, zatim slijedi košarka te mnogi individualni sportovi u kojima Angola ponekad ima dobre sportaše. Na OI u englesku prijestolnicu, kultni grad London, Angola šalje 35 svojih predstavnika, a čak njih 15 jest ženskog roda i igra za rukometnu reprezentaciju svoje zemlje.

Dakle, gotovo pola olimpijske delegacije te male afričke zemlje dolazi iz ženskog rukometa, ne najpopularnijeg sporta u zemlji, ali zasigurno jednog od najuspješnijih angolskih sportova, ako ne i najuspješnijih. S obzirom da su angolske rukometašice višestruke prvakinje svog kontinenta i da su, iako bez velikih rezultata, stalne sudionice Igara i velikih svjetskih natjecanja već više od 15 godina, zaslužuju velik respekt pa čak i divljenje ukoliko se gledaju uvjeti u kojima rade i dosezi koje postižu.

Stoga treba dati kredita Angolkama, koje, za razliku od Hrvatica, po četvrti put zaredom dolaze na OI, koje imaju to iskustvo, koje imaju i stručnog trenera i više nego solidne igračice. Premda ne toliko popularne koliko zaslužuju, ipak su vrlo uspješne i mogu na tako velikom i nepredvidljivom natjecanju kao što su OI pomrsiti račune mnogima. Jer, kao i svatko tko dolazi na neko veliko natjecanje, a da nema što izgubiti, tako i Angolke dolaze u London - bez opterećenja i napraviti što bolji rezultat.

Zato ih treba respektirati. Zato ih se treba paziti.

Ususret Olimpijskim Igrama

Najbolji rezultat Angolki na Olimpijskim igrama bio je ujedno i prvo pojavljivanje te reprezentacije na rukometnom olimpijskom turniru. Angolska ženska rukometna reprezentacija osvojila je sedmo mjesto 1996. godina na OI u Atlanti i to je do danas najveći uspjeh izabrane vrste te bivše portugalske kolonije. U Sydneyju su bile devete, a istu su poziciju angolske rukometašice obranile i četiri godine kasnije u Ateni. Na posljednjim igrama u "Ptičjem gnijezdu" Angola je bila posljednje plasirana, točnije 12.

Na svjetskim je prvenstvima angolska ženska rukometna reprezentacija čest odnosno stalan sudionik. Još niti jednu svjetsku smotru od 1990. godine Angolke nisu propustile, ali se ni na jednoj manifestaciji nisu ni proslavile. Oduvijek su svojevrsna "druga liga" svjetskog rukometa, a na SP-ima im je najbolji rezultat sedmo mjesto iz 2007. godine. Na prošlom Svjetskom prvenstvu su bile najbliže ponavljanju tog uspjeha, ali su ipak ostale osme zbog poraza baš od Hrvatske, no, novi pokušaj uslijedit će već dogodine.

Premda su u svijetu slabe i ne mogu parirati gotovo nijednoj ozbiljnoj europskoj reprezentaciji, Angola je ipak još uvijek daleko najbolja reprezentacija Afrike. Angolske su rukometašice već godinama nedodirljive i dominantne na Crnom kontinentu, čak osam puta zaredom su osvojile kontinentalno prvenstvo te na njemu nisu ispustile prvo mjesto još od davne 1998. godine. Od tada vladaju Afrikom, a i prije su osvajale prva mjesta, uz nekoliko slabijih pozicija uključujući jedno drugo (1991. godine) i jedno treće (1996. godine) mjesto.

Najveće zvijezde

Gledajući globalno, Angola i nema nekih velikih zvijezdi u svom rosteru. Angolska reprezentacija nema igračicu koja bi mogla stati u istu rečenicu s pravim zvijezdama nadolazećih Igara, ali ima rukometašice na koje čitava Angola gleda s divljenjem i poštovanjem.

U prvom su redu zvijezde angolske reprezentacije sestre Kiala. Luisa koja igra srednjeg vanjskog i koja je nezamjenjiva već dugi niz godina na svojoj poziciji u Angoli, te dvije godine starija sestra Marcelina, 32-godišnjakinja koja je sudjelovala još i na OI u Sydneyju, a potom i u Ateni te Pekingu. Marcelina čeka svoje četvrte igre i na njih dolazi kao tradicionalno ponajbolja i jedna od najefikasnijih rukometašica svoje zemlje.

Obje sestre igraju u Petro Atleticu iz Luande kod izbornika Eduarda te na srednjem, odnosno desnom vanjskom čine okosnicu i najjaču kariku reprezentacije. Osim njih dvije u ekipi za London ističu se imena Nair Almeida, Isabel Guialo te Neide Barbosa. To su starije i iskusnije igračice na koje će najviše trebati obratiti pozornost i koje znaju odigrati odličnu utakmicu, dok je od mlađih igračica najperspektivnija 19-godišnja Ana Barros.

Izbornik

Trener nacionalne vrste Angole je Vivaldo Francisco Eduardo iskusni stručnjak koji nije imao zamjetnu igračku karijeru u Angoli, ali je vrlo štovan i cijenjen trener u toj zemlji. Eduardo je trenutno usred svog drugog mandata na klupi ženske rukometne reprezentacije, a prvi ju je put vodio 2008. godine kada je ususret OI zamijenio Jeronima Neta koji je doživio infarkt. Međutim, nije bio uspješan na Igrama u Pekingu te je smijenjen, a na klupu je ponovno stigao 2011. godine te je Angolu vodio na SP-u u Brazilu.

Tada je počeo spremati svoju ekipu za svoje prvo afričko prvenstvo na kojem je on kao trener nastupao s angolskom reprezentacijom. Naravno, uzeo je zlato na tom natjecanju u Maroku u siječnju 2012. godine i to ga je ostavilo na mjestu trenera te će u Londonu voditi Angolke na svojim drugim Olimpijskim igrama. Uz to što je izbornik reprezentacije, Eduardo je i trener ponajboljeg angolskog ženskog rukometnog kluba Petra Atletica iz glavnog grada te zemlje, Luande. U tom klubu igra i podosta reprezentativki poput Natalije Bernardo, Neide Barbose, sestara Kiala i mnogih drugih.

Karijeru je počeo kao trener u juniorskoj ženskoj reprezentaciji Angole, a s juniorkama Angole je osvojio tri zlata na prvenstvima Afrike. Prvu je titulu uzeo u Tunisu 2000. godine, obranio ju je dvije godine kasnije u Obali Bjelokosti, a u istoj je zemlji 2006. godine osvojio i svoje treće trenersko juniorsko zlato. A onda, budući da su mnoge današnje seniorke i igračice u reprezentaciji stasale pod njegovim vodstvom, Eduardo se prometnuo kao najbolje rješenje za izborničku klupu seniorki te će i u Londonu biti glavni strateg svoje domovine u ženskom rukometu.

Dosadašnji susreti s Hrvatskom

Od 1995. godine kada su reprezentacije Hrvatske i Angole po prvi puta odigrale pravu natjecateljsku utakmicu, Hrvatice su bile mnogo uspješnije te su nakon pobjede u tom prvom dvoboju slavile još dva puta uz jedan poraz. Sva četiri međusobna susreta na velikim natjecanjima Hrvatice i Angolke odigrale su na svjetskim prvenstvima.

1995. godine slavila je Hrvatska 24:23 u razigravanju za mjesta, potom su dvije rukometne reprezentacije na novo sučeljavanje čekale do SP-a 1997. godine, a i tada je uspješnija bila Hrvatska koja je u osmini finala pobijedila s visokih 30:22. Novi susret dogodio se tek deset godina kasnije, a tada, 2007. godine, pobijedila je Angola 34:28 u skupini te je kasnije došla do sedmog mjesta na SP-u i svog najboljeg plasmana u povijesti tog natjecanja. Hrvatice su se osvetile 2011. godine kada su u borbi za sedmo mjesto svladale Angolu 32:29.

U međusobnom skoru Hrvatska vodi 3:1 u pobjedama, remi se nikada nije dogodio, a čak je i gol-razlika na strani djevojki iz Lijepe naše. Ona je 114:108 na strani Hrvatica. U Londonu će Hrvatska biti i u laganoj prednosti nad Angolkama jer Afrikankama nedostaju njihove možda i dvije najbolje igračice posljednjeg desetljeća, De Almeida i Bengue, dvije rukometašice koje su "vukle" Angolu u Pekingu i na SP-ima 2007. i 2009. godine kada je ta reprezentacija ostvarivala neke od svojih najboljih rezultata.