Rukomet

Kajba udario na Podravku zbog Saračevića: 'Gdje su moral, čast, obraz i poštenje?'

Bivši fizioterapeut hrvatske rukometne reprezentacije Damir Kajba putem društvenih mreža obrušio se na Podravku Vegetu zbog odnosa prema Zlatku Saračeviću i repovima koji su ostali nakon njegove smrti...

Damir Kajba i Zlatko Saračević bili su u odličnim odnosima i bivši fizioterapeut hrvatske rukometne reprezentacije bio je jako pogođen nakon Saračeve smrti.

Kajba se i danas prisjeća Saračevića, a ovaj put proziva Podravku Vegetu i njenu upravu zbog navodnog duga koji je ostao prema Saračeviću. Kajba nije sretan niti zbiog odnosa koji je klub imao prema preminulom treneru. Kajbinu objavu prenosimo u cijelosti:

BAJKA O VELIKOM DOBROM DIVU - 1.dio (RUŽNA STRANA SPORTA)

Ne tako davno, ambiciozne direktorice i ambiciozni menađer odlučiše sagraditi malo bolju kuću. Kupili su materijal, ali im je nedostajao majstor koji će tu kuću sagraditi. Baciše se oni u potragu za majstorom i nađoše baš ono što im treba. Sjedoše oni za stol s majstorom i brzo se dogovore. Majstor ne samo da zna posao nego shvatiše oni da je on i jako dobar čovjek. Obećali oni majstoru i brzo se dogovorili. Dali su si ruke i majstor je krenuo s poslom.

Kao i na svakom početku, sve bijaše divno i krasno. Gotive oni majstora, dolaze mu u kuću i druže se kao najbolji prijatelji. Ali s vremenom materijal malo slabi, ponestaje ga, a majstor ukazuje na to. Ne čuju ga oni, nego žele da kuća bude kvalitetna i onakva kakvu su si oni zamislili bez obzira na materijal. Zahladiše njihovi odnosi. Glavonje žele svoje, a majstor pošten, zarekao se da će napraviti kuću najbolje što može misleći pritom bit će oni zadovoljni i ispuniti ono što su obećali, uostalom dali su si ruke, a to je svetinja pomisli majstor.

Majstor prava raja, dobričina zapeo kao mazga i uspio majstor ispuniti zadani cilj. Bez obzira na pritiske i nerazumijevanje završio je krov i postavio dimnjak. U svom tom poslu bio je nježan prema svom materijalu, svakoj ciglici i svim tim crijepovima pazeći da se neki ne razbije ili ne ošteti. Kad je kuća bila gotova majstor je bio ponosan. Svi ga tapšaju, govore kako je napravio čudo, a majstor sretan.

U svom tom poslu majstor se nije štedio, davao je cijelog sebe. Stradalo je i zdravlje, ali majstoru je bilo važno da ispuni obećanje. Majstor nije prigovarao, nikome osim najbližima nije govorio što ga tišti. Jednoga dana dogodilo se ono najgore. Taman kada je stavio zadnji crijep, krene majstor da pogleda i da se divi svom završenom dijelu. Ponosan i zadovoljan na stotinjak metara od kuće klone majstor i više ne ustane.

U prvim danima svi plaču i nariču nad sudbinom nesretnog majstora. Oni koji su ga doveli, sakriše se i ne spominju ga više, a ni ono što su mu obećali i za što su si dali ruke.

Pogaziše oni svoju riječ jer eto neke stvari nisu na papiru, a majstor bio dobar i naivan. Pogaziše oni riječ prema mrtvom čovjeku. Prema živom to smo navikli, takvi smo ovdje i postalo je normalno, ali prema mrtvom??? Gdje su moral, čast, obraz i poštenje??? Kako možeš zaspati i probuditi se znajući da lažeš samoga sebe?

Ali zaboraviše naručitelji radova da je s majstorom živjela i majstorica. Nije ih briga za nju. Išla je ona svugdje s majstorom, pratila ga, tješila i bodrila u teškim trenutcima dajući mu snagu. Ostade majstorica sama i traži SAMO ono što je majstoru i obećano. Onako potiho i mirno, ali što je ona tiša, naručitelji sve goropadniji. Ne žele oni ni čuti. Pričaju okolo svašta, izvrću priču, negiraju i uvjeravaju sebe i druge da nisu oni to izrekli.

Srećom majstor je imao majstoricu. Imao je i bliske prijatelje pa je sve to rekao najbližima. A ti prijatelji su pravi, borit će se da majstorica dobije ono što je majstor zaradio i ono što su mu obećali jer otišao je u radnim cipelama. Dobit će prije ili kasnije kad netko progleda, A NARUČITELJI RADOVA VIŠE NIKADA NE BI SMJELI GRADITI NITI JEDNU KUĆU NIGDJE!!! Prijatelji će i dalje stavljati podsjetnik, ako nikako onda ovako na papiru da se majstor ne zaboravi NIKADA!

Oni drugi... Postoji nešto što se zove karma i svakome dođe prije ili kasnije. Ono što znam, ne bih im volio biti u koži i buditi se svako jutro (ako uopće mogu spavati) sa saznanjem da sam pogazio svoju riječ i zaprljao svoj obraz.

Majstoru u spomen,

Tvoj Kajba