Nikša Kaleb iz Egipta: O opasnom vozaču, kako je s druge strane i zašto krevet pospremam sam

A poziv je, prije prvog koraka, stigao s RTL-a. Naravno, nisam dvojio ni sekunde. Nakon vrijednog iskustva u novom poslu, s prošlogodišnjeg Europskog prvenstva u rukometu za muškarce, sad idemo i na Svjetsko prvenstvo u Egipat.

Sljedeći korak, izrada liste sa stvarima koje trebam ponijeti te samo odrađivanje operacije prošlo je uz minimalne gubitke. Uz nikad kraću listu, zaboravio sam samo punjač za mobitel. Ništa strašno.

S negativnom potvrdom na Covid-19 u džepu slijećemo u Egipat i uz kratko zadržavanje na aerodromu započinjemo avanturu. Kako sam jednu sezonu proveo igrajući u Kataru, uz odrađeno Svjetsko prvenstvo u Tunisu 2007. godine, bio sam pripremljen na kulturološke i sociološke razlike iz ovog dijela svijeta pa me nije iznenadila mesnica na otovrenom uz cestu i sve vrste fine prašine koje se lijepe po mesu kao peronospora na lozu.

Foto: Nikša Kaleb

Vozeći se dalje prema hotelu, u jednom trenutku procjenjujemo kvalitetu autobusa koji s autoputa silazi na prašnjavu cestu, po kojoj se mimoilazi s trokolicama i vozilima starijima od mene. Scena je egipatska, ali me podsjeća na Indiju. Najvažniji dio svakog vozila u Egiptu je – truba! Čini mi se da bi bilo lakše voziti bez jednog kotača nego bez trube.

Napokon i dolazak u hotel! Već pripremljen u glavi na skromnije uvjete, ugodno sam iznenađen komforom i onim što hotel nudi. Moguće je odraditi nekakav trening, biti fizički aktivan i koristim priliku trčati svaki dan po pet kilometara unutar kompleksa hotela. Uz to, napravio sam sebi i raspored borbenog djelovanja: ustajanje u 6.30, pregled novosti iz domovine i stroga zabrana sobaru da ulazi u sobu (da, sobar, jer sobarice valjda ne postoje). Nemam ništa protiv čovjeka, zaista su svi nasmijani i uslužni, ali sam sebi dodao još jedan zadatak: krevet pospremam sam.

Foto: Nikša Kaleb

Kako smo, kao što sam spomenuo, došli na Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce, evo koja riječ i o samom natjecanju. Kad su me u jednom intervjuu pitali kako se pripremam za utakmicu, odgovorio sam da nastojim pogledati igrače koji nastupaju i zapamtiti njihova imena kako bi mi bilo malo lakše. Prvo kolo Japan i nekoliko imena povezujem s meni poznatim pojmovima: Agarie, njihov najbolji igrač mi je 'agria' (motokultivator u Dalmaciji); Nakamura – bicikl naravno, dvojica s prezimenom Tokuda su mi 'to-kuda –staviti?' Najveći strah mi je izazvao Kasahara – porezna uprava! Kasa-hara, harač za napuniti kasu.

Na žalost, nisam bio daleko od istine. Umalo su nam napunili kasu, tojest mrežu. Uslijedilo je mnoštvo pitanja nakon utakmice, što se dogodilo, zašto se dogodilo pa sam, nadam se, dao razumljivo i slikovito objašnjenje za RTL dnevnik. Iako odavno ne igram, nije mi bilo lako nakon te utakmice. Ipak se smatram dijelom te ekipe i bilo mi je žao čuti od igrača kako nisu mogli zaspati do 3-4 ujutro. Posebno mladi Josip Šarac ili po novom 'Antiša', prema liku 'braje Antiše' iz Prosjaka i sinova.

Sljedeća utakmica na meniju nam je bila protiv Angole i tu su pripreme Filipu i meni bile malo lakše. Jedini problemčić je bio s prezimenom golmana Muachissengeua pa su pripreme izgledale ovako: Muaši, Muaši-sen, Muaši-sen-gve… i tako jedno deset puta.

Foto: Nikša Kaleb

Doduše, moram dodati kako smo prije utakmice protiv Angole, u samo pola sata, kolegica Ines Goda, Filip i ja odradili jednu brzu dijetu u kojoj smo se smanjili za dva konfekcijska broja! Hoćete saznati kako? Pa u (ne)organizaciji prijevoza dodijeljen nam je vozač s osobnim autom koji je po kiši izvodio slalom po autocesti pri brzini 165 km/h! Kad se tome doda da ljudi pretrčavaju autocestu koja ima četiri vozne trake, jasno je koliko smo se stisnuli i koliko smo izbjegavali gledati što se događa ispred nas. Filip je dvaput molio da uspori, jednom nas umalo kamion prignječio svojom prikolicom i čim smo ugledali Gorana Škvorca, uglas smo rekli: s ovim se ne vraćamo u hotel!

Foto: Nikša Kaleb

Uz komentiranje utakmice, nakon ugrabljenih planiranih bodova, po prvi put sam bio s 'druge strane' u mix zoni. Kao igrač, staneš pred novinare i čekaš pitanje, odradiš i ideš na tuširanje. Ovaj put sam u glavi formulirao pitanje, ponovio ga u sebi kako bi gledateljima bilo razumljivo, da se ljudima ne bi pojavio upitnik iznad glave: što je pjesnik htio reći.

Uz mali kiks protiv Japana, očekujem da ćemo ipak pokazati kvalitetu koju imamo, a da ćemo Filip i ja 'dati ruke' s komentatorke pozicije. Koliko god zatvorenost teško padala i kolegama i meni, motiv su mi svi hrvatski navijači, osobito ljudi iz potresom pogođenih krajeva. Zato sam u svakom trenutku u mislima s ljudima iz Petrinje, Siska, Gline… Idemo Hrvatska!