Euforiju pod kontrolu

Zaista je bilo predivno, gotovo nestvarno gledati ta dva sata. Od rapsodije na terenu, gdje je Španjolska jednostavno pregažena od prve do zadnje minute, do spektakla na tribinama, jednog od najimpresivnijih izdanja bilo koje hrvatske publike na bilo kojem sportskom događaju od samostalnosti.

Alilovićevih 12 obrana neće dovoljno otkriti dominaciju hrvatskog vratara nad španjolskim pucačima, ali bila je to upravo onakva prezentacija kakvu su mnogi zazivali od hrvatskih vratara. Golman je u rukometu "pola posla", pa da je kojim slučajem Alilović stajao na španjolskom, a Hombrados na našem golu, sigurno se ne bismo tako rano odvojili. Pridružio se i Losert atraktivnom obranom, sve u svemu, vratari za pet!

Koliko su nas zabrinuli svojom igrom u prva tri nastupa, vanjski igrači oduševili su protiv Španjolske. Brzi, pokretljivi, efikasni, skočni, hrabri, čvrsti, sjajni. Sedam komada izvrsnog Duvnjaka, šest Lackovića, po tri Metličića i Balića, i svi uz visoku ili savršenu realizaciju. Bolje, zapravo, nije moglo.

Vori standardno sjajan, Čupić nastavio s realizatorski sjajnim nastupima, pridružili se i Hrvatin i Zrnić. Napad je funkcionirao i na španjolskih 3-2-1 i na 5-1, tek uz manje poteškoće na 6-0. Bilo je akcija i za krila i za pivota, i kontri i polukontri, te jasno ubitačnih udaraca s devet metara. Jednostavno, dan u kojem je sve išlo kao u snu.

Usprkos sjajnom napadu, druga najvažnija priča dana je naša obrana. Koliko god kreativni i opasni u napadu bili, hrvatski uspjesi uvijek će započeti i završiti s obranom. A kada potentne Španjolce zaustavite na 22 gola i 38 posto realizacije, onda to znači da ste učinili fenomenalan posao. Vidjelo se da nam puno više paše igrati protiv malo sporijih i "teretnijih" Španjolaca nego protiv brzih Korejaca, ali vidjelo se da i u našoj igri ima nekog posebnog žara. Samo s takvom obranom Hrvatska može do kraja.

Vesele Balićevi pogoci i par briljantnih, samo njemu svojstvenih asistencija, ali veseli još više činjenica da je Duvnjak već sada tu, ne kao "lošija verzija Balića" već igrač kojeg se protivnici, s razlogom, pribojavaju. On već dugo nije samo budućnost, on je danas (po)najbolji igrač Hrvatske. A tek mu je 20.

Kao što je na tapeti kad se igra loše, tako treba odati priznanje i stručnom stožeru čiji su svi potezi, očito, bilo pravi, i više od toga.

Priča dana su, ipak, navijači. Zaista je nevjerojatna bila atmosfera u Spaladium Areni, priznali su to i svi igrači, i vratit ću se na argument iz teksta uoči SP-a - u rukometu je domaći teren, i to ovakav domaći teren, golema prednost koju se ne može podcijeniti, i protivnik će morati biti 30 posto bolji od Hrvatske da bi je zaista dobio. A pitanje je može li netko u ovom trenutku tako dobro odigrati. Pred ovakvom publikom bit će potreban zaista nevjerojatno dobar dan nekog vratara i istodobno slab dan naše cijele reprezentacije da bi se dobilo Hrvatsku.

No, upravo zbog toga ne smijemo si dopustiti euforiju. Kao što smo protiv Koreje pisali - nema razloga za zabrinutost, radi se tek o jednoj utakmici, tako i sada treba istaknuti - nema razloga za poletiti u nebesa, opet se radi o jednoj utakmici. Već u sljedećoj možemo naletiti na raspoloženijeg vratara, a malo lošiji početak sigurno može utišati i našeg osmog igrača. Kako ćemo reagirati u takvoj situaciji - i momčad i publika - puno će reći o našim izgledima za zlato.

Vremena za slavlje u svakom slučaju nema, jer već sutra čeka sjajna Švedska. Nemojmo se zavaravati, Šveđani su puno sigurnije od nas dobili Koreju, a iako Španjolce nisu razbili, ipak su ih uvjerljivo dobili, a nisu iza sebe imali 12.000 ljudi. K tome, danas su protiv Kuvajta imali trening, dok se Hrvatska istrošila i fizički i psihički.

Koliko god dvoboj protiv Španjolske bio važan, toliko je ovaj protiv Švedske još važniji jer je praktički karta za polufinale. Iako nije preporučljivo rukometašima da to rade, mi smijemo virnuti u budućnost. A pogled na zagrebačku skupinu govori kako iz Osijeka dolaze dva autsajdera, iako se Slovačku i napose Mađarsku ne smije podcijeniti. Stoga bi pobjeda protiv Švedske gotovo garantirala polufinale (osim ako Francuzi dobiju nas, a izgube od Švedske te se stvori krug, ili kiksamo protiv Mađarske ili Slovačke), dok bi poraz bio baš teško nadoknadiv, štoviše, ne bismo ni ovisili sami o sebi. Zvuči prilično neugodno, zar ne?

A sutra krećemo od 0:0, nema nikakve veze što smo Španjolsku doslovno razbili na sastavne dijelove. Čekaju nas povratnici u svjetski vrh, neporažena momčad koja je, poput nas 2003., gladna uspjeha. Recept je jednostavan, gristi kao danas, ostaviti srce na terenu, a ako bude tako, onda će nevjerojatna publika učiniti ostalo...