Ispričavam se što sam ugasio televizor

Bio je utorak, 21. siječnja 2003. godine, kada je naša rukometna reprezentacija u Portugalu istrčala na parket protiv Saudijske Arabije. Dan prije izgubili su od velesile Argentine, a kada su arapski autsajderi protiv Červarovih igrača na poluvremenu vodili 10:8, u kombinaciji bijesa, nemoći, beznađa i potpune bezvoljnosti dohvatio sam daljinski i ugasio televizor. Zaključio sam da definitivno imam pametnijeg posla, ubrzo me čekao ispit na fakultetu.

Tijekom idućih šest godina hrvatski su rukometaši postali svjetska veličina, i to ne samo u rukometnim okvirima. Ivano Balić kao nedodirljivi broj jedan (i to ne onaj iz Alana Forda) te Petar Metličić kao kapetan predvodili su pohode na olimpijske, svjetske i europske medalje, osvojivši pritom svojom igrom - točnije rečeno, zaigranošću - i svojim pristupom ne samo sportu, već i životu, srca velikog broja ljubitelja raznoraznih loptačkih natjecanja.

Gledao sam ih dalje i u tom Portugalu, propisno proslavio finalnih 34:31 protiv Nijemaca, u Sloveniji me poraz zabolio kao i Metličića oko, a zatim je uz puno muke trebalo naći odgovarajući način slavlja za nevjerojatni pobjednički niz u Ateni. Srebro iz Tunisa samo je nadopunilo portugalsko zlato, nismo smjeli Španjolcima ubiti svu volju za rukometom.

U Švicarskoj smo bili za korak prekratki, u Njemačkoj smo najljepšom izvedbom ovog sporta u povijesti dokazali da smo rukometni Brazil i da se nemamo koga i zašto bojati. Početkom prošle godine na europskom smo sjeveru uz rijetko viđeni trud uzeli i ono što nam je jedino nedostajalo, a pekinšku patku prerušenu u Španjolce u pravom olimpijskom duhu više nitko nije mogao zamjeriti.

Vrhunac cijele ove rapsodije nije bilo finale, nije bila medalja, nije bio svečani doček. Vrhunac se zbio kada su u subotu navečer, nešto prije 20:30 sati, isti ti Ivano Balić i Petar Metličić izveli Hrvatsku na parket velebne zagrebačke Arene. U posljednjem redu tribina, ispod samog (ne)stabilnog krova, imao sam ih na dlanu. Uz dužno poštovanje kolegama sa Sportneta koji su marljivo i jednakim užitkom radili svoj posao, nije bilo boljeg načina za pozdraviti hrvatsku reprezentaciju nego navijačkim odobravanjem i tako im pokazati da su konačno došli pred svoju publiku. Ona im je neopisivo zahvalna za sve ove godine uveseljevanja.

Osim toga, upravo su oni u Hrvatsku doveli cijelu ludnicu Svjetskog prvenstva i omogućili ne samo meni, nego i svima nama, da na djelu gledamo i impresivne Francuze, da svjedočimo početku švedskog povratka među elitu, te da budemo aktivni dio globalnog spektakla kakve smo do sada mogli pratiti samo preko tog prokletog televizora.

Upravo je zbog njih Zagreb dobio zdanje poput Arene, što znači da ću posredno - uz pripadajuća sportska i ina zbivanja - zbog njih biti i u prilici pohoditi koncerte nekih značajnijih glazbenih imena čiji bi nastup bio upitan da nije nove dvorane. Ujedno su ponovno stvorili priliku da se predstavimo svijetu u jednom od svojih boljih izdanja, a sami sebi dopustimo onaj sportskozaljubljenički odmak od svakodnevnice kakvog si uglavnom priuštimo samo za vrijeme nekog Europskog ili Svjetskog nogometnog prvenstva.

Što se mene tiče, mogu se ovog trenutka svi do jednog oprostiti od rukometa, oni su svoje odradili. Rezultat mi je postao sporedan još u prvim minutama susreta protiv Mađarske. Naravno, zlato bi bilo kruna nad krunama ove generacije, i treba poduzeti sve da se do njega dođe, no ako im se omakne kakav loš dan u polufinalu, nema veze. Najvažnije da su bili ovdje, preda mnom, pred nama, pred svojom Hrvatskom, koju zastupaju s bezgraničnom voljom.

Stoga, Kauboji, hrvatska rukometna reprezentacijo, a može i neko treće ime ako poželite, ispričavam vam se što sam ugasio televizor i veliko vam hvala na prilici da vas pratim i bodrim s tribine.