Prvi se mačići...

Biti razočaran nakon prve utakmice nema smisla, kao ni biti posebno zabrinut. Nema razloga za uvlačenje straha, još manje za paniku. No, lica hrvatskih rukometaša sve su rekla. "Neće ići tako lagano kao što smo možda očekivali".

Očito - neće. Pred 12.000 odličnih navijača, u zaista vatrenoj i veličanstvenoj atmosferi u Splitu (ne dođe li vam svakih pet minuta da se zapitate - zar se ovo zaista događa u Hrvatskoj?), moćna Hrvatska predvođena nizom međunarodnih vedeta, teškom je mukom (a to je blagi izraz) svladala obnovljenu, nepoznatu, ali i relativno neiskusnu Koreju.

Nije pomogao ni lagani sudački vjetar u leđa, ni publika, Hrvatska nikako nije mogla pobjeći brzim Korejcima koji su se uporno vraćali u igru i pet minuta prije kraja i poveli. Nije moguće da će nam ukrasti pobjedu na otvaranju domaćeg SP-a i izbiti dah iz pluća cijeloj naciji?

Srećom nije, zahvaljujući obrani koja je malo stisnula u završnici, te kapetanu Metličiću kojeg nije išlo cijelu utakmicu, ali se ukazao kada smo ga najviše trebali. To mu je, uostalom, i zadaća. Tako smo na kraju ipak upisali dva boda i pokrenuli rukometnu euforiju u cijeloj zemlji, premda je svatko tko se razumije u rukomet zaključio - bit će teško. Ne doći do zlata, ne doći do medalje, nego uopće u svakoj jačoj utakmici.

Istina, rukomet je čudan sport. Mnogima je u mislima bila Argentina, koja je 2003. na otvaranju dobila budućeg svjetskog prvaka koji je nanizao i Ruse i Francuze i Španjolce i Nijemce. A izgubio od te Argentine. Nije nemoguće da se "Kauboji", s dvije lake pobjede u iduće dvije utakmice, protiv Španjolske i Švedske ukažu u jednom goropadnijem svjetlu i istaknu se kao favoriti drugog kruga.

I stoga ne treba izvlačiti posebne zaključke iz sinoćnje utakmice. S Korejcima smo se gotovo uvijek mučili, njihova brzina očito ne odgovara profilu naših rukometaša, a i da smo zabili koju čistu kontru više, ili da njihovi vratari nisu skidali i nemoguće lopte, možda bismo ih zaista prije slomili i na kraju uživali u +10. A to bi, vjerojatno, bio lošiji scenarij jer ne bismo razmišljali o onome što nije valjalo.

Ovako ćemo biti kritičniji, pronaći dosta prostora za napredak, kako u obrani koja nije bila dovoljno čvrsta ni "stisnuta", kako u vratarima (Losert je bio solidan, Alilović ni toliko), a posebno u napadu gdje je izbornik Červar puno rotirao i dugo tražio neku pobjedničku formulu, ali je nije pronašao. Problem bi moglo biti traženje Balićeve prave forme jer se pritom narušava Duvnjakov ritam, a Duvnjak je i sinoć pokazao da je u ovom trenutku spremniji. Dakako, mi moramo tražiti pravog Balića jer će protiv najjačih upravo on biti hrvatska prevaga, ali taj proces će ponekad biti težak. Kao što je bio sinoć.

Igor Vori sigurno je bio hrvatski čovjek broj jedan na otvaranju, do njega još Čupić i tu otprilike završava lista onih koji su odigrali na pravoj razini. Ostali - mogu i moraju, a nadamo se i hoće, bolje od toga. Prvi se mačići u vodu bacaju, sada protiv Kuvajta i Kube treba uloviti zalet za ozbiljne suparnike...