Debakl švedske organizacije

Iako se Šveđani sa štošta toga mogu pohvaliti, dobra organizacija nije jedna od tih vrlina. To nismo saznali na ovom SP-u, to će čak i sami Šveđani priznati. Pitanje je, međutim, kako si je IHF dopustio takvu organizaciju jer to što se događa nije dobro za razvoj rukometa. Organizacija poput Uefe ništa ne ostavlja slučaju, tko god bio domaćin ima vrlo jasne standarde koje mora zadovoljiti u pogledu organizacije, a to je jedini način da se rade ozbiljni projekti.

Novinari možda prečesto sude o organizaciji SP-a prema vlastitim potrebama i iskustvama, no istina je da se i prema organizaciji press centra može puno zaključiti o tomu koliko je organizator vremena, znanja i novca uložio u dobre uvjete za novinare koji su, uostalom, oni koji prenose riječ o domaćinu diljem svijeta.

Već na tom, nama prvom, ispitu Šveđani su pali. Svaka dvorana ima neka svoja pravila s internet vezom, ali im je zato zajedničko da novinarima i fotografima koji u dvorani znaju provesti po 7-8 sati u komadu ne omogućuju neki korektan obrok, već tek nekoliko sendviča kakve si inače osnovnoškolci spreme za jednodnevni izlet.

Za Šveđane, pa i Skandinavce općenito, zaista vrijedi kako odlično pričaju engleski jezik. Za sve osim za ljude koji vode press konferencije. Teško je reći gdje je organizator pronašao tu skupinu "djedica", no sigurni smo kako je apsolutno svaki volonter ili volonterka u press centru sposobnija za odraditi tih nekoliko rečenica od ljudi koji ne da ne mogu barem otprilike dobro pročitati ime igrača ili trenera, već u najvećem broju slučajeva uopće ne znaju tko je koji trener i koji je igrač došao na pressicu. Naravno da je takva situacija smiješna i trenerima i igračima i novinarima, scena je to koja je zaista neprimjerena natjecanju poput SP-a. U Hrvatskoj su to gospoda Dean Bauer i Romano Janečić odradili otprilike milijardu puta kvalitetnije.

Nadalje, dok su dvorane u najvećem broju jako dobre (osim one srednjoškolske u Lundu - pogledajte sliku okoliša dvorane), domaćin se nije proslavio s promocijom Prvenstva i puno je utakmica u kojima nisu igrale Danska ili Švedska ostalo bez lijepog broja gledatelja. To svakako ima veze i s cijenama koje su paprene čak i za švedske prilike – a je li itko razmišljao da će doći i ljudi iz zemalja s nešto nižim standardom? Ilustracije radi, za utakmicu u Lundu između Hrvatske i Argentine trebalo je izdvojiti 700 kruna (1 kruna=80 lipa), što je za takvu dvoranu, takvu utakmicu, takvu atmosferu – previše. Posebno nekome tko nije Argentinac ili Hrvat, a takvih nije bilo previše. Je li onda iznenađenje da na utakmici nije bilo ni 1.000 ljudi?

O nekakvoj zanimaciji tijekom utakmica suvišno je i govoriti, ako ne računate nastupe nekih amaterskih plesačica, vjerojatno iz 2.b iz lokalne srednje škole, tijekom poluvremena.

IHF posebno treba kriviti što je dopustio Šveđanima da zaista očajno organiziraju raspored natjecanja u kojem se ne zna do posljednjih trenutaka tko, gdje, s kim i kada. Bitno je da se akomodira reprezentaciji Švedske, a sve ostale se prilagođava tom planu.

Najočitiji primjer užasne organizacije koji će biti tema mnogih kriznih sastanaka idućih dana jest raspored polufinala. Naime, iz tko zna kojeg razloga, IHF je dopustio organizatoru da se jedno polufinale igra u Kristianstadu, u dvorani od tek 4.500 mjesta. Nije jasno ni kako je zagrebačka Arena morala imati barem 15.000 sjedalica, a ovdje Arena u Malmöu prima 12.500, no propust s polufinalom u Kristianstadu nema baš nikakvog smisla.

Organizatorima su računicu, naime, "pokvarili" – Šveđani. Koji su se plasirali u polufinale, valjda suprotno idejama organizatora.

Problem je u tomu što je plan da Švedska sve svoje utakmice nakon prvog kruga igra u Malmöu. Ali da isto vrijedi i za Dansku. Dakako, Danska i Švedska plasirale su se u polufinale, a ne mogu igrati međusobno, pa sada Danska mora ipak igrati u Kristianstadu, iako u službenom magazinu – koje su organizatori dijelili sa svakom prodanom kartu – lijepo stoji: Danska će svoje utakmice igrati u Malmöu, koji je mostom udaljen od Kopenhagena i Danske.

Danci su, uvjereni u prolaz svoje momčadi, pokupovali 2.000 karata za polufinale u domovini, a pretpostavlja se da ih je barem još toliko (vjerojatno i više) kupilo karte u Švedskoj. Za utakmicu koja se trebala igrati u Malmöu.

Suvišno je i reći da puno Danaca nije baš presretno ovakvim neozbiljnim odlukama. Posebno jer logika od početka nije imala smisla – Švedska je na početku natjecanja bila u Göteborgu koji je puno "švedskiji" grad od Malmöa i u kojem su Šveđani imali puno bolju potporu nego na jugu države. K tomu, Scandinavium Arena u Göteborgu al pari je onoj u Malmöu (nešto manja) i u njoj se komotno moglo odigrati jedno (švedsko) polufinale.

Zbog ovakvih stvari sve dobro što su Šveđani napravili (a toga i nema previše) pada u drugi plan, ali od toga neće Šveđani biti na gubitku – na gubitku je rukomet. Umjesto 25.000 gledatelja i prave atmosfere na oba polufinala, IHF ima tisuće nezadovoljnih Danaca koji najavljuju prosvjede pred Malmö Arenom i ima polufinale u Kristianstadu na koje nitko ne želi.

Rukomet je uistinu atraktivan sport, no gospoda koja ga vode upropaštavaju šansu da napravi još pokoji korak naprijed prema gledateljima…