Francuski dnevnik: Babić je uvijek kriv

Sjetimo se onih dana kada je oko reprezentacije vladao veliki optimizam, sve se činilo idealnim i išlo se uvijek po zlato. Iz natjecanja u natjecanje spominjalo se samo zlatno odličje pa smo tako neskromno srebro dočekivali razočarani. O broncama da ne pričam.

Sjetimo se svega onog što je pratilo ovu reprezentaciju od objave popisa pa do danas. Koliko problema, otkaza, skepse, koliko je nisko letvica postavljena uoči Prvenstva. Koliko kritika zbog, mora se priznati, slabije igre s dosta oscilacija do nokaut faze.

Koliko podsmijeha i kritika prema izborniku Željku Babiću, prema pojedinim igračima, Ivanu Baliću, Petru Metličiću. Budimo iskreni, koliko je svatko nakon nekoliko utakmica u skupini bio spreman uložiti na to da će Hrvatska igrati u polufinalu Svjetskog prvenstva i to protiv Norveške.

Unatoč svemu, to će se dogoditi.

Sjetimo se puta prema Francuskoj. Uz već silne izostanke u vanjskoj liniji, uz ozljedu Marina Marića koji je trebao biti prvi izbor na crti, uz zakrpane Mandalinića, Stepančića i Mamića te Duvnjaka u posebnom programu potpuno izraubanog stalnim igranjem u Kielu. Tko je bio spreman ustvrditi da će takva Hrvatska doći na pobjedu od medalje?

Od prvog susreta sa Saudijskom Arabijom pa do ovog susreta sa Španjolskom, Hrvatska je pokazala značajan napredak. Iz utakmice u utakmicu polako se dizala, imala je mali "zastoj" protiv Njemačke, ali u tom dvoboju nešto se pitalo i Nijemce koji su itekakva klasa. Na stranu što su posrnuli protiv Riverinih izabranika, Njemačkoj bi se to dogodilo možda još jednom u narednih deset utakmica.

Što god netko mislio ili rekao, velike zasluge za to nosi i stručni stožer. U cijeloj priči najteže je Babiću, on iza sebe ima jedino igrače i Ivana Balića. Za svaki krivi potez na terenu, za svako krivo dodavanje i primljeni gol, Babić je kriv. Kada se pobjeđuje, Babić je ponovno kriv jer da je netko drugi tu, Hrvatska bi bila još uvjerljivija.

Je li uistinu tako? Nijemci imaju superkvalitetnu momčad i Dagura Sigurdssona pa su doma. Danci isto tako Gudmura Gudmundssona pa su i oni doma. U redu, obojica imaju zlata s posljednja dva velika natjecanja, ali tko kaže da ga Babić neće uzeti ovdje? Još uvijek je u igri. Ako ga i osvoji, opet neće biti njegova zasluga. A da je samo od prvog dana slao Metličića na intervjue poslije susreta, danas bi bio barem 50 posto kvalitetniji trener.

Igrači se nisu sami skupili i posložili te rekli sad ćemo ovako. Nekada treba biti pošten i priznati neke stvari, treba priznati Babiću da je napravio odličan posao s momčadi koju ima na raspolaganju. On nije neznalica jer da je Hrvatska ne bi bila tu gdje je. Zar stvarno i makar u poluozbiljnom razmišljanju itko može vjerovati da u rukometu trener i izbornik nemaju toliko velik utjecaj na igru i da baš sve ovisi o igračima?

Složit ćemo se, izbornik nije najveći govornik, ali u konačnici najvažnije je ono što kaže igračima, a manje bitno što kaže navijačima. Intervjuima nakon susreta na žalost postao je laka meta medija željnih klikova te nakon toga i velikog broja onih koji ne razumiju ovu igru, ali moraju prokomentirati i tako igra reprezentacije pada u drugi plan.

Čovjek ima svoja uvjerenja, pred kamerama se snalazi kako se snalazi. Bilo je utakmica u kojima je mogao udariti i po igračima i po sucima, ali nije, a to je nerijetko taktika hrvatskih stručnjaka. Sjetimo se utakmice protiv Poljske u Riju, nakon nje preuzeo je krivicu na sebe i amnestirao igrače. Nitko nije rekao bravo Babiću, pošteno od tebe, iako na prste jedne ruke možemo pronaći primjere u našem vrhunskom sportu gdje treneri otvoreno preuzimaju krivicu na sebe.

Danas smo došli do toga da pljujemo po Babiću samo zato što nema neko slavno strano ime kvalificirano za vođenje hrvatske reprezentacije bez obzira na rezultat koji će ostvariti. Ne samo po Babiću, pljuje se i po Baliću i Metličiću, ljudima koji nisu zadužili samo hrvatski rukomet nego i hrvatski sport općenito. Kada ti ljudi kažu "ne treba mi to", odmah ćemo biti svjetski prvaci? Nemojmo se ništa čuditi kada redom sportski velikani počnu govoriti "ne, hvala" kada im se ponudi posao u savezima i reprezentacijama.

Razmislimo stoga još jednom. Je li Babić uistinu ovdje samo zato što je u dobrim odnosima s Balićem i Metličićem? Je li Losert uistinu ovdje samo kao zaslužan vratar ili zato što i kroz rad u klubu pokazuje da je dobar trener vratara? Bi li ovako oslabljena i ozljedama prilično osakaćena Hrvatska imala zagarantirano mjesto u polufinalu da su joj na klupi neki islandski geniji?

Netko nam može biti više ili manje simpatičan, to je subjektivan dojam, a objektivno stanje stvari je učinak u okolnostima u kojima je ostvaren. Konačnu presudu o Babićevom učinku dat će konačan rezultat, a on je itekako pozitivan. Hrvatska je još uvijek živa i u borbi za odličje i to s nemalim šansama da do njega dođe.

I u najtežoj utakmici dosad na Prvenstvu do pobjede su je nosili "neki tamo" Mamić od kojeg imamo na tone boljih, Željko "nije mu mjesto u reprezentaciji" Musa, Ivan "uzima mjesto boljima jer je iz PPD-a" Stevanović.

Upravo oni odigrali su vrhunsku utakmicu i pokazali da im je itekako mjesto u ovoj reprezentaciji. I to su odigrali takvu utakmicu protiv jedne Španjolske koja je vrh svjetskog rukometa. Ta ista Španjolska nije vidjela Rio i u Francusku nije došla po bilo kakvu medalju već po zlato. Ta ista Španjolska nije pokazali ništa više od ove Hrvatske i zasluženo je ispala.

Nitko ne dvoji u to da nije sve bilo idealno do ovog susreta. Hrvatska je imala problema u napadu, nije tako lako rješavala protivničku obranu, ali gledajući dosadašnji dio Prvenstva, tko je osim Šveđana, Norvežana i Francuza izgledao baš fantastično i igrao tečno i kao po špagi?

Neki su se poput Hrvatske postupno dizali, neki su ostajali zakopani u svojim problemima. To je problem ovih rukometnih prvenstava usred sezona. Igrači u Bundesligi još su bili u punom pogonu svega dva tjedna prije početka Prvenstva i onda si morao u tako kratkom roku složiti kvalitetnu igru i ostvariti rezultat. Upravo zato bilo je i nerealno od početka očekivati rapsodiju, bilo je važno proći prvi dio sa što manje zastoja i polako se dizati. Hrvatska je u tome uspjela.

Slijedi joj Norveška, tko ju je pratio, sasvim mu je jasno o kako dobroj reprezentaciji se radi. Nema tu previše zvijezda, Sagosen, Bjornsen, Myrhol, eventualno Lie Hansen i Tonnesen. Ostalo su igrači koji dolaze ili igrači uloge, ali nisu od jučer zajedno, sjajno se nadopunjuju i imaju roster koji je u potpunosti kompatibilan i s predispozicijama da igra upravo onako kako Berge i želi. Bit će vraški teško, možda i teže nego sa Španjolcima. Čeka nas još puno jurnjave, ali Hrvatska u tom susretu nikako nije potpuni autsajder.