Čilić želi više od jednog Grand Slama: „Ne zadovoljavam se samo s jednim“

Možda će naslov zvučati prepotentno, ali Marin Čilić to nije. Ni blizu. Uostalom, zar se pobjednici zadovoljavaju ostvarenim, ma što god to bilo, ili uvijek teže višem, jačem, boljem? Kroz tu prizmu bi trebalo sagledavati Čilićevu misao koju je ovih dana otkrio ATP-u za njihovu službenu stranicu iako će ona ešalonu onih koji ne cijene takav uspjeh ili ga jednostavno ne znaju cijeniti doći kao dobra šala. Tako je bilo i prije lanjskog rujna. A znamo što se tada dogodilo.

Otkako je postao Grand Slam pobjednik doći do Čilića, a da pritom radite za domaće medije bio je gotovo nemoguć zadatak. Osim u danima kada je posljedično došao u Međugorje ili kada je u Zagrebu, Umagu ili igra za reprezentaciju. Zasluga tome ide njegovom menadžeru koji je prilično konzervativne naravi prema domaćim medijima, a širokogrudan prema krupnim ribama. Zato se i bilo koje Čilićeve izjave moraju tretirati kao suho zlato. Ne samo zato što smo ga počeli gledati drugim očima nakon tog rujna 2014., već i što je strana zainteresiranost za njegove riječi ishlapila, zvučat će oštro, kao i njegova igra kojom je pokorio New York.

Ovog tjedna Marin je u Švicarskoj, u Ženevi koju je morao iskoristiti kao pripremu za Roland Garros makar mu takvo što prije nekog Grand Slama nije bio običaj. No morao se prilagoditi okolnostima koje su ga opet stavile na menu podbadatelja. Njegovu prisutnost iskoristio je ATP i napravio intervju s Čilićem koji se za tu prigodu prisjetio dana, makar to nije pretežak zadatak, koja su ga učinila traženom robom i teniskim besmrtnikom i nakon kojih je valjda tražio da ga uštipnu svi mogući ljudi, i znani i neznani. Samo za potvrdu da je to stvarnost i ništa drugo.

“Igrao sam najbolji tenis svoje karijere, posljednja tri meča pogotovo. Najbolji je to osjećaj koji tenisač može imati“.

Kao prekretnicu Čilić je izdvojio meč osmine finala sa Gillesom Simonom. S tim istim Francuzom Čilić je igrao i na početku iste godine na Australian Openu kada je nakon vodstva 2:1 u setovima u preostala dva uzeo tri gema. Goran Ivanišević u svom je stilu poentirao da bi se nakon takvog poraza zavezao i pričekao vlak. Ako to i nije bila potvrda da se sprema nešto veliko u Flushing Meadowsu, onda je ona stizala svakim sljedećim mečem. Od demoliranja Berdycha pa Federera do Nishikorija.

“Najteži meč mi je bio sa Simonom. Ne volim njegov način igre jer mi ne odgovara i pobijediti ga je bilo zaista teško i zbog vremenskih uvjeta. Ta mi je pobjeda pomogla da dosegnem višu razinu kako je turnir odmicao“.

Marin nije odavao dojam potpuno zadovoljnog i skromnog čovjeka i tenisača, onakav kakav ostavlja na terenu. I izvan njega. Ali je zato naglasio ono što mu je najveća želja, kao i svih nas:

“Ponovno igrati tenis koji sam igrao u New Yorku svakog tjedna i to mi je najveći izazov i motivacija. Ne želim biti zadovoljan samo s jednim Grand Slamom, sve se mora nadograđivati i trebam nastaviti sa svojim timom raditi još više“.

Tu je završio. To čekamo. Već devet mjeseci. Taj tenis ne smije biti samo nekakav eventualni bljesak. Bio on ponovno u New Yorku ili možda sada već u Parizu. Taj tenis mora postati njegova konstanta. A ona će onda sigurno donijeti nove velike rezultate.