Kada će, konačno, Marin Čilić početi pobjeđivati one najveće?

Prvi hrvatski reket Marin Čilić u Kanadi je još jednom pokazao da je „tu negdje“. U meču za kojeg kaže da mu je bio jedan od najkvalitetnijih uopće, Čilić je po peti puta protiv legendarnog Švicarca Rogera Federera pognute glave morao napustiti teren. No kada će napraviti taj završni korak koji mu nedostaje i početi pobjeđivati one najveće?

Otkako su ga iz ATP-a neopravdano otpužili za korištenje nedozvoljenih supstanci, Čilić je na putu povratka u Top 10, tamo gdje je posljednji put boravio u travnju 2010. godine. Za tu je svrhu pred kraj prošle godine angažirao proslavljenog hrvatskog tenisača Gorana Ivaniševića, a zahvalio se dotadašnjem treneru Bobu Brettu.

Tada je Ivanišević ustvrdio da će Čilića dovesti do Đokovića i Nadala, da je Čilić materijal za Top 5. Obećao je Goran da se Marin više neće pri servisu savijati „kao stablo u oluji“, a napredak kod servisa vidljiv je i kroz prizmu neobranjivih servisa u tekućoj godini gdje Čilić drži visoko četvrto mjesto.

Osvojio je Marin ove godine dva ATP naslova, ukupno ih ima 11 u svojoj kolekciji, ali čekamo da nešto više napravi na Grand Slam turnirima kao, primjerice, 2010. na Australian Openu gdje je ostvario rezultat karijere igravši polufinale što mu je i osiguralo boravak u društvu desetorice najboljih svjetskih tenisača.

„Ako je Wawrinka mogao osvojiti Grand Slam, može i Čilić“, rekao je Ivanišević nakon senzacionalno odigranog turnira Švicarca koji je dugo godina bio u vječnoj sjeni svoga slavnijeg sunarodnjaka.

No gdje je problem? Što nedostaje Čiliću da ponovi Wawrinku? Njegovi udarci nikad nisu bili sporni. Od forehanda, backhanda, servisa, kretanja pa sve do igre na mreži koju nastoji doraditi. Je li psiha problem, manjak samopouzdanja ili, pak, nešto treće? Kako drugačije objasniti 1:17 protiv „Velike trojke“?!. Tu jedinu pobjedu Čilić pamti protiv Rafaela Nadala u Pekingu 2009. godine. Uz donekle Berdycha, posljednju „zvučnu“ pobjedu ostvario je u veljači ove godine u Rotterdamu pobijedivši Andyja Murrayja kojeg teniski dušebriznici nazivaju članom, po meni, nepostojeće „Velike četvorke“.

Jo-Wilfried Tsonga, koji nije bolji tenisač od Čilića, u Torontu je po šesti puta svladao Novaka Đokovića kojeg je, očito, zadesio loš dan kojeg bismo mogli pripisati friškim ulaskom u bračne vode. Zašto Čilić iz deset pokušaja nije uspio što i Tsonga barem jednom? Je li moguće da u tih deset dvoboja Đoković nijednom nije imao loš dan? Ili je jednostavno Srbin toliko bolji igrač da Čilić nikako nema rješenja za njegovu igru?! Bio je blizu na US Openu 2009., nije bio daleko ni na ovogodišnjem Indian Wellsu i Roland Garrosu. Konačno, na Wimbledonu je imao prednost od 2:1 u setovima, ali ni to mu nije bilo dovoljno za premijernu pobjedu. Ali kao što kaže Čilić, samo je pitanje vremena kada će napraviti taj korak.

U četvrtak je Marin protiv Federera bio najbliže pobjedi u međusobnim susretima, međutim prvi hrvatski reket nije uspio „čestitati“ 33. rođendan velikom Švicarcu koji je u tom meču pokazao upravo ono što razlikuje najbolje od boljih i upravo ono što nedostaje Čiliću da napravi tu jednu veliku pobjedu. Mora li Čilić dočekati Švicarčevo i Srbinovo umirovljenje da se na neki način oslobodi prokletstva poraza u međusobnim okršajima? Goran Ivanišević vjeruje da neće morati, a upravo to mora početi i Marin. Vjerovati. Vjerovati da može jer - može.

Jednom davno Vitas Gerulaitis je nakon premijerne pobjede u 17. dvoboju protiv Jimmyja Connorsa rekao: „Nitko ne pobjeđuje Vitasa Gerulaitisa 17 puta zaredom“. Hoće li Čilić u skoro vrijeme moći izjaviti nešto slično? Priliku za to mogao bi dobiti već sljedećeg tjedna u Cincinnatiju.

Autor: Davor Kovačević